Biskup Vlado Košić, kako smo i najavili, predvodio je svetu misu u kapeli sv. Jakov u Mošćenici, povodom završetka svoga pohoda našoj župi. Prenosimo vam u cijelosti njegovu propovijed:
“Ako darujemo srcem sve ono što imamo onda je to pravi dar, recimo može se i sa malim darom postići mnogo. Mi radimo crkvu i svaki dar bio bi dobar, iako su danas teške prilike i nije lako novčano pomagati, zato najviše pomaže biskupija i gradske vlasti kako bi se crkva izgradila. Svaki mali dar može biti velik u očima Božjim. Nije bitno samo raditi zidove i velike građevine potrebna je živa crkva u kojoj su potrebni ljudi. Lijepo je znati da evo imamo zaređenoga novoga đakona, Roberta iz Nove Drenčine koja pripada vašoj župi. Ako Bog da nadamo se da će dogodine biti mladomisnik i svećenik. Bilo bi lijepo da bude još svećeničkih kandidata, a da bi se to ostvarilo potrebne su nam obitelji s puno djece.
Obitelji iz BiH koji su došle ovdje tokom domovinskog rata obogatile su svojim dolaskom Petrinju, Mošćenicu i naša naselja u sisačkoj biskupiji, posebno jer mnogi imaju puno djece i mi bi željeli da tako i ostane tradicija tog velikodušnog primanja života jer svima su nam potrebni ljudi i državi i društvu, jer sve nas je manje, nestajemo, naša nacija nestaje, mladost odlazi izvan RH, ali ako nas ima onda se ne trebamo brinuti za budućnost. To je jedno, a kao drugo da od tih mnogih mladića bude i nekih koji će se posvetiti Bogu i svećeničkoj službi, oni koji će dati sve što imaju, kako kaže Isus u današnjem čitanju za udovica koja je dala sve što je imala, sav svoj bitak, a da to bude Bogu na čast, za dobrobit Crkve i naroda. Zato uvijek molimo za duhovna zvanja, za Božji poziv.
Ova župa se također može ponositi na svoje branitelje koji su dali svoje živote da bi mi danas imali domovinu. Dakle dali su sve što su imali – život svoj, od toga se više ne može dati. Dakle ta udovica je isto kao i majke koje su ostale bez svojih sinova, žene bez muževa, djeca bez roditelja. Ti naši branitelji stali su ispred neprijatelja i njegove proždrljive pohlepe da nam se otme domovina, žarili su, pali i ubijali. Zato je obrana domovine protiv takvog neprijatelja bila ne samo dopuštena nego i obavezna. Pravedna obrana nije tek dozvoljena, nego i obavezna za kršćane koji osjećaju dužnost braniti svoje obitelji, grad, domovinu.
Što mi možemo dati svojoj zajednici , narodu. Pa možemo dati svoje poštenje, graditi život iznad svega i pomoći da se naša domovina okrene prema dobroti, kao bi bila sretnija, kako bi život u njoj bio puno bolji, da djeca imaju budućnost, da ima u njoj posla, da mladi ne odlaze iz nje, da budemo obasjani kao danas ovim suncem, jednom radošću života, zahvalni Bogu na svim darovima koje nam daje i da to osjetimo kao zajednički plod Božje milosti i njegovog dara i našega mara i suradnje i našeg odaziva na Božji poziv.
Čuli smo u 1. čitanju kako je prorok Ilija otišao u Sarfatu, koja je izvan Izraela na sjeveru, danas su to Libanon i Sirija koja su i tada bila naseljena nežidovima. Dakle Ilija susreće udovici koja nije židovka. Skupljala je drva i željela spremiti kolačić za sebe i sina te umrijeti jer bila je velika glad s obzirom da nije padala kiša 7 godina. Ilija kaže ti ispeci i meni jedan kolačić, ne boj se neće ni brašna ni ulja nestati. I tako je bilo, tim čudesnim njegovim zahvatom i molitvom spašena je bila ta obitelj, a i on se mogao hraniti u toj obitelji.
Sjećamo se da je Isus u Nazaretu u svom rodnom zavičaju spomenuo da prorok Ilja nije pošao ni jednoj udovici u Izraelu, nego poganki, pa je tako i On došao spasiti ono što je izgubljeno, onu ovcu što je odlutala. Isus je želio da se u Božje Kraljevstvo uključe svi ljudi ne samo židovi nego i pogani i tada su ga njegovi nazarećani htjeli kamenovati jer se nisu s time slagali. Isus je došao navijestiti spasenje svim ljudima, došao je reći da je Božja ljubav za sve ljude i narode. Tako su i naši stari prije 14 st. na ovim područjima postali katolicima, vjernicima i uključili se u Crkvu Božju. Bogu nije važno tko je, nego kakav je čovjek. To znači da se moramo svim srcem Bogu otvoriti, sa svim što imamo, jer On ne zaboravlja svoje malene i one koji su ostavljeni. Bogu su svi dragi, On sve ljubi, Bog je svima poslao svoga Sina, da od svih naroda učini jedan Božji narod. da svi ljudi imaju pravo Boga nazivati Oče naš. Zahvalni smo Bogu na tim darovima, za tu njegovu milost, ali smo i pozvani da odgovorimo na te milosti stvaranjem humanijeg i boljega svijeta, vjerom, nadom i ljubavi, pomažući onima koji su siromašni, svojom brigom za udovice svojom spremnošću da se žrtvujemo za drugoga, a da to ne mjerimo, da ne kalkuliramo što ćemo dobiti zauzvrat. Treba se usuditi reći Bogu DA, ne kalkulirati, ako nas Bog zove na neka dijela mi to trebamo činiti, ne trebamo se bojati, trebamo biti hrabri i ići čvrsto njegovim putem, jer On će nas uvijek na tom putu podupirati, nositi i uvijek ćemo se moći na njega osloniti.
Molimo za našu domovinu koju smo teško i s velikim žrtvama stekli, molimo da se i mi sa svojim žrtvama znamo uključivati u njezinu izgradnju, ali i u dobro Crkve. Posebno na to pozivam roditelje, da ne budu nekako sebični, da budu spremni davati život svojoj djeci, da roditeljima mladih koji se žele odazvati duhovnom pozivu to bude radost. Evo ja se zalažem da svaka obitelj ima barem petero ili više djece. Želio bih to ostvariti, to je moj plan. To bi bilo lijepo a naša biskupija bi oživjela, onda bi tu bilo života, ali ako će se ljudi bojati života, pa imati jedno, dvoje, ako će tako ići dalje onda će to biti teško, a s obzirom na izbjeglice koje dolaze to će biti neka druga budućnost i to nekršćanska i nehrvatska budućnost. Zato je na nama velika odgovornost, da se vjera prenosi na buduće generacije, onako kako su naši stari to činili 14. stoljeća i nisu se bojali života. Ne smijemo odustati zbog komocije života, zbog nekih drugih vjetrova, novih ideologija. Trebamo biti spremni svoje braniti, Isusa voljeti i navješćivati i prenijeti na nove naraštaje uz Božji blagoslov, Amen.”
