Jučer je u župi podijeljen sakrament krizme. Sakrament je krizmanicima podijelio mons. Zdravko Novak. U koncelebraciji su bili naš župnik vlč. Damir Cekovć i fra. Petar Žagar. Oltar je posluživao trajni đakon Vjekoslav Uvalić. Župnik se na kraju zahvalio mons. Zdravku te svim župljanima koji su pomagali u pripremi i održavanju krizme.
Ovdje možete pročitati cijelu propovijed od mons. Zdravka Novaka:
“Učimo u vjeronauku da je sakrament krštenja prvi sakrament Crkve bez kojega se ne može ulaziti u Božje otajstvo i da je tamo već naglašeno, na kraju toga obreda, da ste u krštenju dotaknuti Duhom Svetim. Tada se dogodilo prvo pomazanje na vašem čelu. U povijesti kršćanstva sakramente su primale odrasle osobe koje su prolazile trogodišnje iskustvo pristupa oltaru i koji su nakon te duge pouke u vazmenoj noći dolazili pred biskupa koji im je tada udijelio ono što mi danas zovemo sakramentima inicijacije, a to su oni prvi nabrojeni u rasporedu sakramenata: krštenje, pričest i sveta potvrda. Za odrasle osobe nakon tih pouka nije bilo zakonskog uporišta da svećenik sluša grijehe prije nego što je čovjek kršten pa su zato i tražili od tih duša da se iskreno u sakramentu krštenja kaju za svoje grijehe, da ih krsna voda, koja zamjenjuje krv Kristovu, opere i da ih na taj način očisti za pristup oltaru u svetoj pričesti. Nakon što su bili kršteni, nakon što su primili pričest, biskup ih je tada pomazao svetim uljem pa su primili i Svetu potvrdu. Kasnije kroz povijest kada je krštenje postalo masovna činjenica po kraljevstvima Europe, Crkva je razdijelila sakramente pa je sakrament kršenja stavila na početak života, u dobi odrastanja sakramente ispovijedi i pričesti, a u nekoj prikladnoj dobi sakrament svete potvrde da bi se zaokružila inicijacija, tj. uvođenje u način kršćanskog života. U ovo moderno doba kada je tehnika na zavidnom nivou, sakrament potvrde postaje na neki način oproštaj od Crkve. Kao da si najprije obitelji, a zatim i vi sami, mislite sada je sve gotovo i da ste dovoljno zreli da možete upravljati svojim životom bez nekih vanjskih znakova vjere, bez ispovjedi, pričesti, posebno bez nedjeljne svete mise. Je li to dobro? Svi znamo da nije i da Crkva promišlja u koje doba zapravo treba staviti podjelu sakramenta potvrde. U ovo doba kad tjelesno sazrijevate i kad već imate čvrste oznake muškarca i žene, treba li to staviti kao neku kušnju nakon dvadesete godine života da se tada stvarno potvrdi na koju ste stranu života otišli? Daleko od Boga, od duhovnog svijeta ili ipak i tada još postoji u vama bez obzira na sve obaveze taj jedan tračak ljubavi da ne ostavite Crkvu, sakramente i da i izvana pokažete da još uvijek Boga ljubite. Ovaj govor ne bi trebao imati notu žalosti. Zato uvijek kuda idem naglašavam – ovaj sakrament vas čini svjedocima. Čini vas, s jedne strane, zrelima, osposobljava vas da shvatite kako zrelost nije slična mjesečnoj plaći – nešto sam radio i na kraju sam dobio novac. Odnosno, nešto sam učio i naučio o Božjim stvarima pa je sad Crkva dužna dati sakramente. To je krivi smjer. Treba shvatiti da nitko od nas nije do kraja zreo čovjek. Zrelost je proces. Kad sam ja išao na svetu potvrdu 1973. godine, u Međimurju, kardinal Kuharić nam je onda tumačio ovaj sakrament sasvim drugačije – da je to sakrament koji čovjeka čini Božjim vojnikom. I onda je on, kako je bio pobožan čovjek i čitao sveto pismo, naveo neke oznake iz poslanica apostola Pavla da čovjek mora sebi od Duha Svetoga isprositi kacigu za glavu, kao vojnik, kacigu vjere. Da mora imati koplje ljubavi, štit nade. Opisao je krizmanika kao neku vrstu rimskog vojnika. I danas nakon toliko godina o tome razmišljam. Danas je zapravo to istinita vrijednost. Bog nas želi osposobiti kako je tada Crkva tumačila, još nakon II. Vatikanskog sabora, da budemo branitelji vjere. Danas više Crkva naglašava da budemo svjedoci vjere. I jedno i drugo, kako god gledali, moramo znati da Duh Sveti ne dijeli čovjeka i kaže da su tjelesne stvari prljave, to je samo ljudsko i to treba pod tepih staviti, a ono duhovno treba zadržavati. U ovom sakramentu Duh Sveti, pravi Bog, dotiče u čovjeku SVE. Sve ono što zovemo sokovima života. Sve ono što možemo nazvati darom, a sve je dar, jer sve ono što imamo nije nam dano po zaslugama, nego po ljubavi. I upravo iz tog trebate zapamtiti ono što je najvažnije – da vam Duh Sveti na putu života omogućuje da zrijete – duhovno, tjelesno, duševno, intelektualno, razumski, osjećajno, emocionalno. Nema niti jednog segmenta kojeg Duh Sveti danas u primanju sakramenta potvrde neće dotaknuti u vama. Osjetili vi to ili ne. Oni koji se budu oslonili samo na razum teško će to osjetiti, oni pak osjećajni lakše će to osjetiti. Ali jedni i drugi kakvi god da bili po toj svojoj duhovnoj konstituciji morate to prihvatiti i zato nakon primanja sakramenta potvrde nema bježanja od Boga. Mi smo svi prošli mladost.
Nitko od nas od toga nije isključen, ni mi svećenici. Pred Bogom se samo po savjesti možemo dijeliti na čiste i nečiste. Crkva nema pravo javno nekoga označavati i na nekoga upirati prst. Ali je bitna stvar da na taj način prihvatimo život vjere, nade i ljubavi. I stoga su vam tri krsna dara temelji na koje Crkva po sakramentima i po nauci Crkve gradi vaš duhovni život. Zato vam danas u svemu ovome što smo nabrojili Crkva daje posebne darove. Darove koji vaš karakter i psihologiju žele učvrstiti da budete pošteni ljudi i u sebi gradite poniznost, pravednost, hrabrost i umjerenost. To su četiri dara o kojima se obično ni ne govori i o kojima većina ljudi ni ne razmišlja, a za njih treba posebno moliti. Da bi čovjek mogao neoštećeno ići kroz život ili ići na način da druge ne ošteti. Tek nakon ta četiri daru sjedaju ovih sedam koji su danas najvažniji. Zadnji od darova – strah Božji – nažalost je postao dar koji je u mnogim obiteljima nestao jer ljudi više ne mole Boga, više nema molitve krunice u mnogim obiteljima, a više ima oholosti i umišljenosti pa nema više ni crkvene zapovijedi da se barem o Uskrsu ispovijedi i pričesti. Ono što je posebno upozorenje – nastojte shvatiti da vam za čitav život za pomoć vašega odrastanja i duhovne zrelosti ispovjedaonica bude mjesto gdje gradite duh poniznosti. Iskreno priznajući svoje grijehe. Neka to ne činite na “javnim ispovjedaonicama” i društvenim mrežama. Tehnika je čovjeku pomoć, a ne zarobljavanje. Zaraženi smo tim medijskim stvarima koje nas na krivi način odgajaju. Zato neka Duh Sveti pomogne svima nama, a vama krizmanicima pogotovo, jer smo svi svjesni da danas nije lako biti mlad. Neka križ koji visi i u autima i na zidovima vaših kuća bude i utjeha i opomena da jednog dana dođete pred Božje lice što manje oštećeni a što više izgrađeni duhom Oca, Sina i Duha Svetoga.”
