TRI RIJEKE, TRI KULE
Sisak je glavno središte Sisačke biskupije. To je grad u kojemu i danas živi dašak minulog vremena. Svjedok je on burne prošlosti tog kraja.
Prije nešto više od 400 godina u tim se krajevima odigrala slavna bitka koja je spasila cijelu Europu. Spasila je vjeru od propasti, zauvijek uzvisujući znak križa na našim prostorima. Samo po križu slijedi spasenje, a Sisačka bitka jedan je od dokaza kako vjera uvijek pobjeđuje.
2. lipnja 1593. odigrala se slavna bitka kod Siska. Odvijala se na prostoru sisačke renesansne utvrde poznate danas kao Stari grad. Ta utvrda prošlosti i dan danas prkosi vremenu izdižući se svojim trima kulama. Rijeke koje nijemo prolaze utvrdom smještenom na samom ušću Kupe u Savu svjedok su te bitke. Iako šute i nečujno zaobilaze oko Starog grada, one zapravo skrivaju sve tajne tadašnjeg doba.
Stari grad danas je poznato izletište za brojne posjetitelje željne mirisa prošlosti. Tako se i ja nedavno uputih s nekolicinom svojih prijatelja u posjet sisačkom Starom gradu.
Rano je jutro. Prolazimo Viktorovcem, jednim od četvrti Siska prisjećajući se svojih srednjoškolskih dana. Hladovina starih jasena i javora nadvija se nad nas želeći nas zagrliti. Nad naš put nadvila su se stabla još uspavanih krošanja drveća koja se ljuljuškaju na lahoru. Sunce je sramežljivo provirivalo kroz granje i grijalo nam obraze. Sjena tek probuđenih stabala okupanih sunčevim zrakama postajala je sve veća. Uspinjali smo se poznatim viktorovačkim brdašcem do župne crkve Sv. Marije. Ona stoji na brdašcu među mnoštvom stabala. Iako je malena, prekrasna je, a posebnu čar daje veliki kip Blažene Djevice Marije u čijem se plaštu zrcali nebesko plavetnilo. Svi smo zapanjeni tom ljepotom koja umiruje i najvećeg nevjernika.
Ubrzo smo se odmicali od crkve, prolazili smo most preko rijeke kako bi došli na drugu obalu. Divili smo se nekolicini labudova koji su svojim veličanstvenim uzletom narušili mirnoću rijeke.
Kako smo se približavali našem odredištu, u daljini su se izdizala velika stabla jablanova i prostirala ravnica prepuna nježnih vlati trave među kojima je kos tražio hranu. S moje desne strane tekla je Kupa, žuborila i klokotala, kao da nam je šaputala da se ovdje dogodilo nešto bitno, nešto značajno, nešto… neopisivo.
Ispred mene nazirale su se kule sisačke utvrde koje su u povijesti spremno obranile Sisak, usudila bih se reći cijelu Europu. Simbolično, zar ne?
Koračajući nasipom uz rijeku, čitali smo nešto o samom Starom gradu.
Sisačka je utvrda, zapravo, renesansna obrambena utvrda na samom ušću Kupe u Savu koje joj je, na neki način, i oblikovao trokutasti oblik. Sastoji se od tri čvrsto zbijene kule međusobno povezane sobama i hodnicima koji međusobno sačinjavaju trokutasti atrij gdje se, vjerojatno, nalazila drvena kapelica s bunarom. Nažalost, danas postoji samo trag gdje je nekada prije 400 godina stajala kapelica.
Samu utvrdu počeo je graditi (1544.- 1550.) zagrebački Kaptol u svrhu obrane „ostataka ostataka nekad slavnog Hrvatskog Kraljevstva“ od osmanlijskih napada. Nedaleko od Starog grada, na potezu od ušća do ušća rijeka Odre u Kupu, a Kupe u Savu, odigrala se značajna bitka u hrvatskoj povijesti.
Sve je započelo oko 1590. godine kada je osmanlijski sultan Murat III. sklopio mir s Perzijom. Tada je napad Turaka pojačan prema zapadu sve do Kranjske, Koruške i Štajerske. Zbog toga njemački car, a hrvatsko-ugarski kralj, Rudolf II. Habsburški šalje izaslanika u Carigrad te s njim sklapa primirje u narednih 8 godina kako bi izbjegao pustoš koju iza sebe ostavlja svaki rat s Osmanlijama.
Na tim područjima, pod pritiskom vojničkih krugova, Murat III. postavlja beglerbega Hasan-pašu Predojevića, poznatog po svojoj borbenosti i odanosti Osmanlijskom Carstvu. Nekoliko je puta pobijedio bana Tomu Bakača Erdedskoga, te je uspio osvojiti Bihać, svedivši Hrvatsku na reliquiae reliquiarum.
Turci prodiru i dalje, smjestivši se kod Petrinje, te se tabore na lijevoj obali Kupe, utvrdom Yeni Hisar. Time su se našli nasuprot pokupske obrambene crte, gdje se između Karlovca i Siska nalazio niz manjih utvrda.
4. lipnja Turci osvajaju Drenčinu, te opkoljuju Sisak sa oko 12 000 vojnika. Odjek o tom turskom pothvatu dolazi do Svete Klare u Zagrebu koja okuplja 5 000 boraca krajiške, koruške, kranjske i hrvatske vojske i sprema krenuti prema Sisku da podupre samo 800 boraca u obrani kršćanstva.
Združena kršćanska vojska Nijemaca, Slovenaca i Hrvata pod vodstvom Tome Bakača u Sisku ujedinjuje svoje snage. 22. lipnja sukobljavaju se s Turcima između Kupe i Save, na lijevoj obali Kupe. Taj napad izvodi hrvatska vojska.
Slovenski i njemački strijelci odbijaju turski protunapad te se Turci povlače prema Kupi.
Sisački vojnici izlaze iz utvrde te zauzimaju mali most kojim se prelazi na desnu obalu Kupe, te su Turci morali preplivati rijeku kako bi se spasili.
Mnogi su se Turci u toj velikoj i iscrpljujućoj bitki utopili, a među njima i Hasan-paša Predojević. Zbog smrti vođe, Turci bježe, ostavljajući za sobom naoružanje i namirnice.
Bitka kod Siska biva prekretnica koja naznačuje zaustavljanje turskog prodiranja dalje u Europu. Njome se po prvi puta uspostavlja ravnoteža na hrvatsko-turskoj granici, nakon Krbavske bitke.
Europu sljedećih mjeseci obilazi tiskovni letak na kojemu je bila prikazana prva velika pobjeda ujedinjenih kršćanskih snaga Srednje Europe protiv turske vojske. Taj pothvat pohvaljuje i tadašnji papa, Klement VIII.
Velikom pobjedom kod Siska završava Stogodišnji hrvatsko-turski rat.
I znajući sve ove činjenice, stojimo na tom istom mjestu. Još uvijek se osjeti miris prošlosti i onih teških dana bitke.
Ulaskom u sisačku tvrđavu Stari grad mogla sam osjetiti što je vrijeme i kako, zapravo, polako prolazi, a sve ono što ljudi izgrade, trajno ostane. Vrijeme je stalo i obavilo me svojom sjenom. Sam miris u toj kuli zarobio je moja osjetila, da, bio je to miris prošlosti. Veličanstveno je bilo stajati na podu od cigala znajući da su to rimske opeke nekad slavne Siscije još slavnijeg Rimskog Carstva. Nekada su tom utvrdom trčali psi i mačke ostavljajući svoj trag u onoj rimskoj opeci.
Hodati stopama kojima su hodali odvažni i hrabri hrvatski vojnici koji su zaustavili prodiranje, osvajača s istoka, dalje u Europu i tako spasili kršćanstvo i zapadno-europsku kulturu, neprocjenjivo je. Nema riječi kojima bih mogla opisati to što sam doživjela. Kažu ljudi da se neke stvari mogu samo doživjeti jer nijedna riječ ne može dovoljno dobro opisati osjećaj. Teško je prenijeti riječima doživljaj koji osjećaš dušom, ali nadam se da sam vas bar, dragi čitatelji, uspjela barem malo zainteresirati da posjetite Stari grad.
Šum rijeke u daljini. Stara renesansna utvrda. Ostaci topovskih kugli. Komad odjeće kršćanskog vojnika. Mač. Hrabro srce. Ideali. Želja za slobodom… na to nas je podsjećao svaki kutak Starog grada.
Dok smo se vraćali natrag do Viktorovca, preko željezničkog mosta, čuli smo zvono sisačke Katedrale koje je, kao i toga povijesnog dana, s ponosom zvonilo sa svim zvonima Europe. Zvonilo je i pričalo priču o pobjedi kršćanstva.
Koliko je ta bitka bila važna, govori i činjenica da i dan danas kao znak zahvale za pobjedu kod Siska, malo zvono zagrebačke katedrale oglašava se svakog dana u 14 sati već 422 godine.
I u daljini se vidi sjajni toranj naše Sisačke katedrale, ponosa naše Biskupije. I mislim da se stolna crkva Biskupije s razlogom zove Katedrala Uzvišenja Svetog Križa. Građena je od 1702. do 1760. godine, a posvećena 1765. godine. Nalazi se u središtu Siska na Trgu bana Josipa Jelačića, pokraj arheološkog parka rimskih iskopina Siscia in situ.
Potres koji ju je zahvatio 1909. godine dovodi do obnavljanja župne crkve pa je tako barokno pročelje zamijenjeno novim, neoklasicističkim stilom s pojedinostima secesije koje ju resi i dan danas.
Katedralom ju proglasio u prosincu 2009. godine papa Bendikt XIV., a sve do tada je bila župna crkva. I nakon dugo vremena oživjela je ponovno Sisačka biskupija, a kao nasljednik Sv. Kvirina izabran je naš dragi biskup dr. Vlado Košić.
Sisačka biskupija najstarija je biskupija na području Hrvatske, usudila bih se reći, postoji oduvijek, ab imemorabili . Živi još od pamtivijeka, baš kao i narod koji joj je vjeran.
I upravo je ona svjedokom pobjede nad Turcima, svjedokom pobjede vjere. I opet je pobijedio Znak Križa sve one koji su ga htjeli izbrisati iz srca vjernih ljudi. Ujedinjeni kršćani Europe uzvisili su Sveti Križ, braneći ga kao zaštitnika svoje buduće župne crkve, kako je to zapisao arhiđakon Ivan, ecclesia sanctae Crucis.
Obilaskom Starog grada čovjek shvati da prošlost nije prošla, već živi u svakoj onoj opeci, u svakom hodniku utvrde pa čak i tokom rijeka. Kupa, Sava i Odra koje su i prije četiristo godina tekle, dok se vodila Bitka kod Siska, bile su savršene saveznice u obrani rodne grude. Danas su jedini svjedoci i kada zašume svojim valovima, naćulite uši… jer one svojim šumom pričaju o vjeri, ufanju i ljubavi prema Svetom Križu.
AMALKA HERCEG
