ACCÉNDE LUMEN SÉNSIBUS…

srce      Tamna betlehemska noć. Iz daljine se naziru tri čovjeka s pratnjom  putujući na devama. Nitko ne zna tko su… Odakle dolaze? Nečujno se približavaju Betlehemu, ponizno prateći znak na nebu. Veličanstvenu, sjajnu, nepoznatu zvijezdu koja treperi s visina i obasjava neznatni dio tog mjestašca.

     Tko su oni? Što li traže? Zbog čega prate zvijezdu? Zašto baš ta zvijezda ove noći sjaji kao nijedna do sada? Zbog čega ta zvijezda treperi u ritmu otkucaja sretnog srca?

Tamna hladna betlehemska noć. Iz daljine dolaze tri mudraca jašući na devama. Proučavali su dugo vremena spise koji ostadoše nakon židovskog sužanjstva u zemljama Dalekog Istoka. Neke riječi tih spisa zapalile su u njima žar koji ih je i doveo do skromne štalice. Navještaj Mesijinog rođenja. Iako nisu mogli sa sigurnošću tvrditi točnost tih podataka, vjerovali su tim spisima i svjetlosti nepoznate zvijezde. Koliko su samo putovali, trpeći pustinjske žege i hladne noći? No, nisu se bojali jer ih je Bog čuvao na tom putu punom razbojnika i opasnih zvijeri dajući njihovim umovima i dozu opreznosti. Njihovo putovanje završava najvećom Božjom milošću. Vidjeli su Spasitelja, djetešce koje je tako maleno imalo najveću ulogu u povijesti čovječanstva. Spasiti ljudske duše od propasti i na Zemlju izliti obilje Božje ljubavi i milosrđa.

Tamna sisačka noć. Božićno vrijeme. Hoće li to isto djetešce naći vjeru na Zemlji nakon 2013 godina? Hoćemo li i mi pratiti tu Božju svjetlost i poput trojice mudraca pohoditi to djetešce i iskazati mu jedino što ono od nas traži –vjeru, ufanje i ljubav?

     „Et Verbum caro factum est!“ (I riječ je tijelom postala), no prebiva li među nama?

Odlazeći u župnu crkvu, promatram nebo  koje su prekrili oblaci iz kojih tu i tamo propadava pokoja pahulja snijega. U desnoj ruci nosim fenjer u obliku bijelog križa kako bih u svoj dom unijela onu istu Betlehemsku Svjetlost koja je svijetlila prije 2013 godina. Prolazim mračnim i hladnim ulicama samo s jednom željom. Dođi, maleni Isuse! Accénde lumen sénsibus, infúnde amórem córdibus! ( Zapali svjetlo u srcu, zadahni dušu ljubavlju!) Trebam Te jer Ti si moja snaga! Da Te nema, znam da ne bi bilo ni mene! Čuvaj me, zaštiti me, daruj mi svoju ljubav, samo budi tu pokraj mene i obavij me svojim plaštem milosrđa, ljubavi, praštanja i razumijevanja kako bih zaboravila na svoje brige, patnje i boli.  I kada lutam, kad se u tami izgubim, ti me pronađeš, sve mi oprostiš!

Sjedim u crkvi željno Te iščekujući. Znam da ćeš doći. Dolazi trenutak u kojemu ugasnu sva svjetla u crkvi. Jedino vječno svjetlo treperi pokraj tabernakula.  U svetištu sam Tebe motrila, gledajući Ti moć i slavu. Ljubav je Tvoja bolja od života, moje će te usne slaviti! Tebe žeđa duša moja, kao zemlja suha žedna, bezvodna!

Ti nečujno ulaziš u crkvu pomalo je osvjetljujući svojim Svjetlom. Dolaziš do oltara i tamo se nastanjuješ, u jednoj malenoj svijeći. I iz te svijeće poteče mnoštvo sitnih plamičaka koje se razlije crkvom. Sitni plamičci te Ljubavi ujedinjuju se u jedno svjetlo, baš poput Tvojeg Tijela, koje se daruje u Euharistiji svima onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu.

Držim u ruci Betlehemsko Svjetlo kao spomen na Tvoje Rođenje. U ruci držim svoju Betlehemsku Zvijezdu koja će me odvesti do one male štalice gdje me čekaš kako bih Ti mogla dati jedino što imam –svoju beskrajnu poniznost i ljubav. Toplinu plama osjetim u svojim rukama. Ono me ponovno obasja Tvojom neizmjernom ljubavlju.

i dok gori on, ja polako nestajem, i više nije važna budućnost ni sudbina. Vidim sad u Tvojoj ruci život svoj, svaki novi dan u svjetlu Tvom…

Držeći taj jedan jedini plamičak što isijava iz mog fenjera, osjećam kako se vrijeme zaustavilo. Znam maleni Isuse, da obasjavaš moje srce svojim beskrajnim Milosrđem. Moje pomalo hladne ruke postaju tople, a svjetlost se širi na moje lice kada prigrlim svoj fenjer. I znam, maleni Isuse, da me pitaš koliko sam ljubavi imala za bližnje. I šutim, zato jer znam da sve znaš. Ne mogu ti odgovoriti jer mi srce plače kada spoznam koliko je veliko Tvoje Milosrđe.

I baš kao što su anđeli prije dva tisućljeća pjevali radosno Slavu Bogu na visini, tako i ove večeri oni okupljeni u Tvojoj Crkvi zajedno s pastirima i stadom Crkve pjevaju iz sveg glasa.

Gledam svoje lice u staklenim vratima izlazeći u hladnu noć. Obasjano je velikom svjetlošću Betlehemskog Svjetla. I jedino ti mogu zahvaljivati. Hvala ti Gospodine, što si me u dlanove svoje urezao!

Ljubav za cijelo čovječanstvo rodila se u jaslama, obasjana svjetlošću. Doista je posebna ta večer  u kojemu primamo Betlehemsko Svjetlo ne samo u svoj dom, već i u svoje srce. Betlehemsko svjetlo obilazi svijet te donosi poruku mira i ljubavi, potičući nas na iskrenost, prijateljstvo i toplinu u ovom hladnom svijetu današnjice.  Također nas potiče na to da budemo poput djece, jer ona nas itekako mogu naučiti pravim ljudskim osobinama. Budimo poput djece, darujući svoj osmijeh svakom prolazniku, pružimo ruku bližnjemu u nevolji, neka naše ruke budu uvijek spremne ljubav pokazati zagrljajem, naše usne neka izgovaraju riječi utjehe i mira! Iskažimo jedni drugima svoje povjerenje, budimo čvrst oslonac u životu, budimo anđeli čuvari jedni drugima! Nemojmo se bojati prići ljudima koje ne poznajemo dovoljno, upoznajmo ih kroz razgovor! Odbacimo predrasude prema drugima! Jedino tako svijet će postati boljim mjestom! Nemojmo samo pričati kako smo katolici, iskažimo to svojim djelovanjem! Puno je ljudi u potrebi, neutješnih, usamljenih, tužnih, onih koji su pali, koji se nalaze u tami! Dopustimo Betlehemskom Svjetlu da prosija kroz našu dušu tako da i mi svijetlimo drugim ljudima u tamnim noćima, baš kao što je Betlehemska Zvijezda svijetlila mudracima i čovječanstvu koje Ga želi vidjeti!

Kao što onaj plamičak kojega u hladnoj noći nosim u svoj dom treperi, tako treperi i moje srce Gospodine, jer znam da je svaki pomak onog plama pod naletima lahora, šapat Tvog daha što ljubavlju gori!

Amalka Herceg