Jesmo li se ikad u životu zapitali koje je zapravo pravo značenje riječi Ljubav? Što znači riječ voljeti?
Zna li današnji čovjek cijeniti ljubav? Zna li voljeti? Može li voljeti? Ako ga netko zapita na kraju života: „Zašto nisi volio?“, neće moći odgovoriti da ga tome nitko nije naučio.
Najbolji primjer iskrene i čiste ljubavi koja ne poznaje granice je opisana u Pjesmi nad pjesmama. No, to nije samo pjesma koja govori o odnosu Zaručnice i Zaručnika, nego govori o odnosu Boga i Crkve.
Sveti Ivan Zlatousti je shvatio Božju ljubav koju je Bog objavio rođenjem svoga Sina govoreći: „On se potpuno dao tebi, sebi ništa nije ostavio.“
Kada razmišljamo o Ivanovim riječima, teško shvaćamo da bi netko bio spreman pretrpjeti muke, poniženja, gorčinu, psovke, udarce i smrt. Biti raspet na križu, osjećati se ostavljen od svih. Samoća i napuštenost jednako su jaki kao i smrt.
Samoća znači biti ostavljen od ljudi. No, nikada nismo sami, Netko uvijek postoji kome se možeš povjeriti, tko te može utješiti u olujama zemaljskog života.
„Tvoju su lađu vjetrovi odnijeli, na pučini dalekoj olujama lomili. Al’ oblaci nestanu kad more sunce poljubi duša ti zna, više nisi sam, Bog je s tobom.“
Možemo li u današnjem svijetu uopće shvatiti značenje Božje ljubavi koja se nikada neće promijeniti, koja je već tu tisućama godina. Kolika je to čast znati da postoji Netko na svijetu tko će te voljeti –a to je Bog. Znati da nikada nećeš biti napušten, da će uvijek postojati Netko tko će obrisati sve suze s tvoga lica. No, nitko ne zna kako je zapravo lako osjetiti Božju ljubav. Sveti Augustin je shvatio: „Upravo u ovom trenutku mogu, ako želim postati Božji prijatelj.“ To je put u vječnost, put u dobro, put u ono božansko, nama još neshvatljivo.
Velika je radost znati da je Bog svugdje i da je Njegova ljubav u ptici što se vinula u nebesa, u kapljici kiše, u zaigranom vjetru što ljuljuška klasje pšenice, u svitanju, u snenom cvijetu što će s prvim zrakama sunca raširiti svoje nježne latice…
„Nisu nama potrebna krila da bismo Ga tražili, samo moramo pronaći mjesto gdje možemo biti sami i gledati Njega prisutnog u Nama.“ (Sv. Terezija Avilska)
Potrebno je otvoriti oči svoje duše. Kaže se da svatko ima svoga Anđela Čuvara. Osoba koja te jako voli i kojoj je stalo do tvoga vlastitoga dobra, može sličiti tvom Anđelu Čuvaru.
Nije li to pravi dokaz ljubavi, znati da imaš nekoga tko bdije nad tobom svaki puta kada ti nemaš snage. Njega čak možeš i zamoliti da moli zajedno s Tobom, tako da kada ti zaspeš, on nastavlja gdje si ti stao. Nije li Anđeo Čuvar najljepši Božji dar ljudima uz Isusa Krista i Njegove Majke Marije? To toliko sveto, duhovno i predivno Božje biće obasjano svjetlošću. Kada god učinimo neki grijeh, naš Anđeo plače jer nas nije mogao u tome spriječiti. Ipak je Bog svima dao slobodu. Teško je nama smrtnicima ponekad vjerovati da Anđeo može plakati nad našim grijesima i zazivati Božje milosrđe u trenutku naše smrti. On je taj koji nas brani i zagovara pred Božjim sudom. Bog nas toliko voli, da nam ponekad u životnim olujama pošalje osobu koja će nam biti bliska. Ona će možda biti ta koja će pružiti ruku da ne padneš u ponor tmine. Zbog nje ćeš možda ponovno pronaći životni smisao.
U svojoj propovijedi jedan je svećenik ispričao anegdotu koju ću vjerojatno pamtiti zauvijek jer mi je taknula dušu. Glasila je nekako ovako: „Jedne hladne noći mladić je prolazio pokraj opustošenog naselja. Dok je trljao ruke htijući se malo zagrijati, ugledao je jednu djevojku. Bila je slabo obučena u nekakvu poderanu haljinu. Drhtala je od studeni. Bila je gladna i žedna. Bosonoga. Gole noge su joj hodale po snijegu, crvene od hladnoće. Mladić se sažalio nad tom djevojkom pa je uputio pogled prema nebu vapeći: Bože, zašto dopuštaš ovakve stvari? Zašto dopuštaš da ljudi ostanu sami, napušteni i trpe? Nakon nekoliko trenutaka začuo se Božji odgovor s neba: Ona nije sama. Stvorio sam tebe da joj pomogneš.“
Nije li to dirljiva poučna priča? Pozvani smo dijeliti tu mrvicu Božanske ljubavi čineći djela milosrđa. Isus je prvi dao svoj život iz ljubavi prema Bogu i čovjeku. Potaknuti Njegovim primjerom, vođeni Božjom Riječju i snagom Duha Svetoga mnogi su ljudi postali sveti jer su izabrali smrt zbog Božje ljubavi. Time su upisani u povijest Crkve kako bi budućim naraštajima svjedočili vjeru. Vjerujem da bi jako malo ljudi izabralo smrt kako bi svjedočili živu Božju Riječ. Lako je biti zao, grješan, pokvaren i opak, no biti sluga Božji traži žrtvu, odricanje, ponekad i ostanak u samoći.
Zapitajmo se jesmo li dopustili Bogu da uđe u naše srce svaki put kad se susretnemo s Njim na Euharistiji. Je li On upalio u nama sveti plam koji će tiho tinjati i u najgorim olujama, da svaki dan možemo reći: „Isuse, kad Ti ime spomenem, moje srce tiho pali sveti plam.“
Biti u Božjoj ljubavi znači živjeti s Bogom.
„Zbog mene si prošao kroz tamnu noć, da ja mogu do svjetlosti doć’. U haljini bijeloj čistoj k’o, snijeg, slobodna zauvijek.“
„Sad te prepoznajem, Uskrsli Isuse, po svetim ranama ljubav se izlila, s Očeva osmijeha radost se prosula, svemirom odzvanja pjesma uskrsla.“
Božja ljubav nama smrtnicima neshvatljiv pojam, a vječnost nas očekuje kao kazna ili nagrada. Svakome prema zasluzi.
Lijepo je znati da je Bog zasigurno, dragi vjerniče, stvorio osobu samo za tebe. Nekoga tko nadopunjuje tvoju dušu i kada ga vidiš, duboko u srcu znaš da je ta osoba –ona prava. Kažu da je brak okvir koji stoji između zemaljskoga i božanskoga. Biblija počinje i završava brakom. U početku stvaranja čovjeka, Biblija počinje brakom između Adama i Eve, a završava zarukama Boga i Crkve za vječnost.
Svaki puta kada ulazim u crkvu, znam da ulazim na sveto mjesto, mjesto ljubavi gdje sigurno znam da me netko voli. Kada me obveze odvajaju od Svete Mise, osjetim tugu i spomenem se riječi pisca Ive Andrića: „Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni i još je čudnije kako nam baš to malo nedostaje.“
Jedan svećenik mi je rekao da znak križa na sebi učinim sa srcem i bez žurbe. Ako se dovoljno koncentriram, osjetit ću Božje Milosrđe koje blagoslivlja moju dušu. Svaki put kada duhovno oslabim i kada tražim utjehu, ponovno se sjetim te osobe koja je rekla da ona svaki puta izmoli molitvu Oče naš kada joj je teško pri srcu i da tada osjeti mir i ljubav koju Bog udjeli u tom trenutku. Pokušala sam i ja i doista osjetila prisutnog Boga.
Svatko od nas treba dobro razmisliti o Božjoj ljubavi. Jedan je život, mnogo grijeha koje treba okajati, za koje treba moliti Božje praštanje. Ako to ne učinimo, ispaštat ćemo cijelu vječnost.
Stoga, zastanimo malo u ovom uzburkanom svijetu i promislimo o tome.
„Ja vjerujem dogodilo se čudo i jača sam jer uz mene si Ti. Dok nekome sve ovo zvuči ludo, ja vjerujem da ljubav –to si Ti.“
Amalka Herceg
