Zovu ga Advent, Došašće, ali meni je nekako najdraže o ovome vremenu razmišljati kao o Dolasku. Vrijeme je to osluškivanja, radosnog iščekivanja, no i prigoda za veliko spremanje duhovnog prostora u kojemu bi se naš najdraži gost, čiji dolazak iščekujemo, trebao trajno nastaniti.
Upalivši prvu svijeću na svom adventskom vjenčiću, promišljam o tome je li to za mene samo simbolika ili sam doista spremna upaliti jednu po jednu svijeću u adventskom vjenčiću moje duše. Jesam li doista spremna primiti svijetlo, živo svijetlo u svoje srce? Jesam li očistila i pripremila te sitne pretince da u njih uđe maleno Djetešce, Sin Božji, Isus Krist?
Prva svijeća simbolizira nadu. Čemu se nadamo? Ponekad glasno, jasno, a ponekad skriveno, potiho. Nadamo se različitim stvarima: nadamo se da ćemo dobiti posao, postati roditelji, riješiti se financijskih problema, ozdraviti… O, toliko je stvari kojima se nadamo, ali je li to nada o kojoj je potrebno promišljati?
Papa Franjo o nadi kaže: „Možemo reći da je nada u prvom redu rizik, to je riskantna krepost, krepost – kako kaže sveti Pavao ‘gorljivog iščekivanja objave Sina Božjega’. To nije iluzija“.
I upravo tu nadu želim u svome srcu. Želim se nadati i kroz tu nadu živjeti čvrstu vjeru u Gospodina Isusa Krista.
Druga svijeća simbolizira mir. Toliko potreban, neophodan, a toliko ga je malo u ovom svijetu materijalnog, gdje duhovno gotovo u potpunosti nestaje. Različiti napadi putem reklama koje naprosto iskaču iz različitih medija, a koje nas pozivaju na gotovo manijakalno trošenje teško zarađenog novca i tjeraju nas iz trena u tren u sve veći očaj. Šarenilo i blještavilo izvire sa svih strana, a mi ostajemo oslijepljeni, ali u isto vrijeme duboko nesretni i uznemireni neizrecivom potrebom da i sami pokupujemo sve te „šarene laže“ našim najmilijima. Zaboravljajući pri tom koliko je dragocjen trenutak na jutarnjoj misi, Zornici, kada nas naš župnik pozove: „Darujte mir, jedni drugima.“. Kako je lijepo vidjeti nasmiješena lica ljudi oko tebe, dok ti pružaju ruku govoreći: „Mir s tobom“. Sjećamo se Isusovih riječi: 19 I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: “Mir vama!” (Iv, 20, 19)
To je neprocjenjivi dar koji nam Gospodin daruje i koji jedino od njega dolazi. Želim mir koji dolazi od Gospodina i želim ga podijeliti sa svima onima čije srce luta nemirnim bespućima, tražeći utjehu, ljubav i nadasve mir.
Treća svijeća simbolizira radost. Koliko često zapadamo u teška duševna stanja, kada nas tuga i žalost preplavljuju i kada nam se čini da ćemo pod snagom tih osjećaja zauvijek potonuti? Kada imamo osjećaj da nas baš ništa ne veseli. Istina, u svojoj ljudskosti zaboravljamo da i mi ponekad svojim nerealnim željama i htijenjima pridonosimo tom nedostatku radosti. Fokusirani na svjetovno, zaboravljamo jedini i pravi izvor radosti, a to je Isus Krist. A, ima li veće radosti od iščekivanja rođenja Spasitelja svijeta?
Dovoljno je samo sjetiti se riječi iz svetog Evanđelja (Lk, 1, 41-45) 41Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga 42i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! 43Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?44Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. 45Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«
I ovoga Došašća, želim se radovati i u iskrenoj radosti iščekivati blagdan rođenja Isusovog. Želim živjeti puninu radosti života u vjeri.
Četvrta svijeća simbolizira ljubav. Koliko smo često upotrijebili riječ ljubav. Bilo da smo je izgovorili, čuli, zapisali, pročitali. No, na žalost, mi ljubav vrlo malo dajemo, štoviše uglavnom, samo tražimo. U tom traženju, silnoj potrebi da budemo voljeni i prihvaćeni upravo takvi kakvi jesmo, prečesto puta pokazujemo bešćutnost prema suzi i bolu svoga bližnjega. Polako se i neprimjetno odvajamo jedni od drugih, vapeći za samo malo ljubavi, nesposobni iskreno izreći svoju potrebu.
No, još gore od neizgovorenih riječi ljubavi, jest trenutak kada bezosjećajno pogazimo darovanu nam ljubav. Neosjetljivo i nemilosrdno gazeći Njegovo srce i osjećaje. Njegovu spremnost na svaku žrtvu radi nas. Po našim mjerilima, nevrijednih i jednog Njegovog pogleda. Pa ipak, Njegova ljubav je čista, iskrena, ponizna, spremna na patnju, a Njegovo milosrđe nema granica. Bez obzira na sve, Krist nas ljubi neizmjerno i to je jedina ljubav za kojom bismo trebali stremiti, koju bismo trebali tražiti i po uzoru na Njega, ljubiti svoje bližnje. 34 Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. (Iv 13, 34).
Završavajući ovo promišljanje, posvješćujem si želje i htijenja svoga srca u ovome vremenu iščekivanja Dolaska.
Želim, slaveći rođenje Gospodina našega Isusa Krista, slaviti nadu, mir, radost i ljubav. Želim da i ovoga Božića maleno Djetešce položim u čiste jaslice svoje duše. Želim za jednu malenu stopu prići bliže Onome od koga nam sva dobra dolaze i još jednom potvrditi svoje odlučno „Evo me!“.
Tekst pripremila
Ljiljana Dolenec
