Inter nos…

sisakproljeceSisačka šetnica u prohladnoj proljetnoj večeri. Iz daljine kao stari svjetionik sjaji okićen uličnim lampama, stari most, povezujući kupske obale. Mrak se već odavno spustio nad grad, a stare ulične svjetiljke upalile su se još prije nekoliko sati. Sisak na trenutak postaje grad obasjan svjetlošću, mada danju često nije tako. Ljudi koračaju svojim putevima, sumorna i teška lica, živeći dan za danom. U današnjici više ništa nije sigurno. Čak i čvrsta vjera s vremenom olabavi. Teškoće života postaju gorko breme čiji teret nitko ne želi ponijeti jer se Šimun Cirenac izgubio negdje duboko u ljudima. Ako je Isusu, božanstvu, trebalo pridržati križ od strane jednog običnog i poniznog čovjeka, kako li je tek krhkim ljudima potreban jak Šimun Cirenac? Svaki čovjek u današnjici živi sam za sebe. Prestao je dijeliti uspomene, sreću, ljubav i vjeru s drugim ljudima. Jedino još djeca stoje između odraslih uzvraćajući osmijehom kada im se blago nasmiješ. Ostale obično zanima razlog zbog čega se smiješiš, na ovako depresivan dan?

Kroz tolika stoljeća, čovjek se stalno povezivao s nebom –promatrajući zviježđa, proučavajući astronomiju, diveći se treperavim zvijezdama i sjajnom punom Mjesecu koji kao sjajne Božje iskre ljubavi obasjavaju potpuni mrak svojim srebrom. Ljudi možda nisu niti znali da je to predivno noćno nebo –mjesto gdje prebiva Bog. I samo gledajući u nebo, povezujemo se s Bogom, a da toga često nismo niti svjesni jer svaki puta kada pogledamo u nebo, Bog podiže naš duh tjerajući tminu.

Gledam ti nebesa, djelo ruku tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti; pa što je čovjek da ga se spominješ, Sin Čovječji te ga pohodiš? ( Psalam 8, 4-5)

Dok stojiš tako u osami, gledajući to vedro noćno nebo, Bog u tvoje misli doziva uspomene i trenutke na prošla vremena. Prohladni noćni zrak štipa ti obraze. Na tren se osmjehneš, ali zastaneš. Bezazleni proljetni vjetrić hladi tvoje obraze. Sjetiš se, u životu ne možeš voziti unatrag! Ne možeš vratiti prohujale sate kao što to radiš na svome satu kada stane, samo kako bi vratio svoje najljepše uspomene. Vrijeme ne možeš zaustaviti, jer ono ide prema naprijed, samo ti možda stojiš i dalje ukopan kao biljka na istom mjestu. Moraš stisnuti gas i voziti prema naprijed. No često puta na suvozačkom mjestu nema nikoga. Barem ti tako misliš! No, kada zažmiriš na tren, znaš da pokraj tebe sjedi Isus. I on jedini može okrenuti kazaljke sata i dozvati lijepe dane. Zar zaboravljaš?

Bog je svoju ljubav položio u tvoje ruke kao ključ raja. (Phil Bosmans)

Zar si ispustio ključ iz ruku koje ti je izbila tegoba života?

U ovom hladnom svijetu svaki bi katolik u sebi morao nositi oganj Božje ljubavi, a ne samo malene plamičke i iskrice. Svijet treba ogrijati ljubavlju. Ne samo u uskrsno doba, nego svaki dan.

Kršćanima u korizmeno vrijeme kopni led srca. Toplina koju širi plam uskrsne svijeće može otopiti ljudsku hladnoću. Tada se na tren sjetimo kako je lijepo biti dobar, kako je lijepo usrećiti druge, ali se sjetimo i najvažnije stvari –kako li je lijepo biti voljen.

U proljetnoj noći Vazmenog bdijenja, Isus donosi toplinu. I kada pod životnim nedaćama srca zamru, Isus baš poput starog uličnog neznanca pali plam u našim srcima. I oni gore u nama. I zato, kada Isus i ove godine ponovno upali u tvojoj svjetiljci plamen, održavaj ga i njeguj tokom cijele godine jer to je cilj svake iskrene Božje duše –da maleni plam iz raja za nekoliko godina postane oganj Božje ljubavi kako bi širio svjetlost tamnim uglovima svijeta.

Baš kao što u suton odlaze lanterne ploveći nebeskim visinama, tako i katolici moraju poslati svoju malu iskru u svijet. Možda neće spasiti tisuće odbjeglih duša, nego samo jednu. Ali ne brini, Bogu je i samo jedna duša dovoljna da nebo kliče od radosti i da anđeli pjevaju hvalu Gospodinu! I stoga, pusti lanternu, neka plovi svijetom!

Ne možeš doći do drugog čovjeka nekim zaobilaznicama. Moraš krenuti pravo –do ljudskog srca. Tada će tvoje kršćansko poslanje imati smisao i cilj.

I pri tome ne zaboravi –u tom srcu može živjeti raj, ali isto tako možeš svojim riječima i djelima dozvati pakao, stoga, svakog dana pazi koja od ove dvije dimenzije živi u tebi. Za obje mjesta nema, ili pripadaš Bogu ili vragu, jer dvojici gospodara ne možeš služiti!

Dolazi još jedna korizma, vrijeme priprave za Uskrs. Vrijeme kada u srcima ponovno osjetimo Božju ljubav za kojom smo čeznuli ostale dane u godini.

Inter nos (lat. Među nama), razmisli! Hoćeš li veći dio godine bježati od ljudi, a na nekoliko tjedana ćeš se otvoriti svijetu? Bježiš li ti zapravo od drugih ljudi ili sam od sebe? Sumnjam da su drugi ljudi problem! Koga se bojiš? Boga? Savjesti? Možda zato što tokom godine nisi nimalo imao strahopoštovanja prema Njemu i želiš se iskupiti dobrim djelima samo sada?

Ne skrivaj se kada te bližnji treba! Ako mu ne možeš pomoći, pruži mu ruku, pitaj ga, uputi, osmjehni se! Nemoj misliti da si samo ti ranjiv jer svi su ljudi ranjivi, svatko na svoj način. Pucaju poput ledenica jer trebaju ljubav –jesi li pronašao onaj ključ raja kojeg si izgubio na početku?

Zar ćeš si dopustiti da te smrtna agonija promijeni u boljeg čovjeka ili ćeš ovog Uskrsa skinuti masku sa svog lica i osviješten zakoračiti prema svetohraništu govoreći: Ja se kajem, Bože mili, od svakoga grijeha svoga!

Inter nos, opet si zaboravio? Sjemenki treba toplina kako bi proklijala i izrasla u lijepu biljku, Sunčeva svjetlost da procvjeta, a ljudima treba ljubav bližnjega da postane čovjek! I to onakvoga kakvog je Bog stvorio na početku, da živi u jedinstvu s Bogom, miru s ljudima i skladu s prirodom!  Da mu je Bog otac, Isus Spasitelj, a Duh Sveti vodič!

Gospodine, dođi u meni živjeti, nek duh moj još na zemlji svetištem tvojim postane, dođi, ti tako blisko biće, svjetlom me svojim ispuni, da štujem te i ljubim. Kamo idem, gdje stojim ili sjedim, neka tebe uvijek jasno gledam i pred tobom se klanjam. (Gerhard Terslagen)

Amalka Herceg