U smiraj još jednog darovanog mi dana, promišljam o pitanju kojega nam je poslije Križnog puta uputio naš župnik: Kako ja nosim svoj križ?
Nakon prekrasne pripreme koju smo, zahvaljujući angažmanu i organizaciji našega župnika Josipa, dobili na duhovnoj obnovi na Taboru, promišljajući o temi: „Vjera te tvoja spasila“, činilo mi se da sam duhovno spremna dočekati i proživjeti korizmeno vrijeme koje je bilo predamnom.
Činilo mi se kako sam doista jaka i dodatno osnažena divnim mislima, molitvama, pjesmama koje je toga dana sa nama podijelio fra Ivan Matić. Toliko olakšanja, toliko radosti zbog apsolutne svjesnosti Gospodinove blizine. Gledala sam župljane naše župe, gledala sam našeg župnika, gledala sam sebe. Iz trenutka u trenutak mijenjali su se izrazi naših lica i radost se je sve više razlijevala, a naša vjera i pouzdanje u Isusa, našeg Spasitelja, sve više su rasli.
Nije bilo razloga nimalo posumnjati da će mi bilo što biti teško u danima korizme. Da ću u ijednom trenutku pasti. Da će mi moj križ postati pretežak. Pa ipak, kušnje su malo po malo ulazile u moje dane. I sa svakim novim danom sve više su jačale. Savijale su me poput snažnog vjetra koji lomi mlado stablo. Razbijale su me o hridi moje duhovne taštine, gazile gorušičino sjeme moje vjere. Moje povjerenje lelujalo je poput lista nošenog nekim čudnim, strašnim strujama.
Odjednom više nije bilo radosti, povjerenja, ufanja… Ostala je samo ogorčenost i vječito promišljanje: „Pa zašto ja? Zašto se uvijek meni loše stvari događaju? Zašto ja ne mogu barem jednu korizmu biti u miru?“ U tim razmišljanjima sve više sam klonula u crnilo i bezizlaznost, padajući pod težinom životnih problema i križeva.
O, kolike sebičnosti, bahatosti, malovjernosti, nedostojnosti!!!
I sada kada se kroz postaje križnog puta prisjećam i proživljavam najveću bol koju je itko ikada podnio, ali ne radi sebe, nego radi nas, ljudi, Tvoju bol Kriste, postajem svjesna da si i u tim trenucima mislio na mene.
Podsjeća me na to 8. postaja iz križnoga puta, kojega je priredio fra Zvjezdan Linić:
- postaja: Isus tješi jeruzalemske žene
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te, jer si svojim svetim križem otkupio svijet.
Isuse, u vlastitoj boli, tjelesnoj i duševnoj, ne misliš na sebe. Sav svoj život služio si drugima, i sada svoju pažnju daruješ drugima, misliš na tuđe suze i boli. Ne želiš biti zarobljen sobom i svojim problemima, nego hoćeš živjeti dokraja za druge. Tako i u odnosu na žene koje ne mogu suzdržati suze videći teški prizor tvoje muke. One plaču nad tobom, a ti misliš na njih i na njihovu djecu. One ne mogu bez suza izdržati prizor koji potresa dušu, a ti želiš da i u tom času njihovo srce i njihov život usmjeriš prema spasenju. “Ne oplakujte mene! Oplakujte sebe, djecu svoju, ljude s kojima živite, bližnje kojima ne darujete ljubav.
Pogledajte sebe, svoj život, svoje djelovanje, svoje srce, svoju dušu. Oplakujte ono što je u vama izvor svakoga zla i grijeha, izvor nepravde i mržnje, izvor patnje i boli vaših bližnjih. Oplakujte grijehe svoje.”
I ja sam jeruzalemska žena. I mene tješiš. I mene usmjeravaš. Umireš radi mene.
Osjećam sram zbog mog ponovnog pada.
No, snaga Tvojih izgovorenih riječi u meni budi snagu i potrebu za još žarčom molitvom i većim predanjem.
Moje brige i moji životni križevi smanjuju se do neznatnih veličina. Ohrabrena i osnažena Tvojom blizinom grlim svoj križ i nastavljam putem vjere.
Iako ponekad težak do neizdržljivosti, to je jedini put kojim želim ići. Upravo oplakujući sve ono na što si mi ukazao, ali i slaveći Tvoje presveto ime sada i dovijeka.
Tekst pripremila
Ljiljana Dolenec
