KOJI JE ZA NAS TRNJEM OKRUNJEN BIO
(Mt 27, 27-31)
Onda vojnici upraviteljevi uvedoše Isusa u dvor upraviteljev i skupiše oko njega cijelu četu.28Svukoše ga pa zaogrnuše skrletnim plaštem. 29Spletoše zatim vijenac od trnja i staviše mu na glavu, a tako i trsku u desnicu. Prigibajući pred njim koljena, izrugivahu ga: »Zdravo, kralju židovski!« 30Onda pljujući po njemu, uzimahu trsku i udarahu ga njome po glavi.
31Pošto ga izrugaše, svukoše mu plašt, obukoše mu njegove haljine pa ga odvedoše da ga razapnu.
Jedan od najdragocjenijih trenutaka u životu svake majke je milovati i dodirivati svilenkastu kosu svoga djeteta. Mirisati je i nježnim dodirima mrsiti dječje kovrčice, spuštajući bezbroj sitnih poljubaca na tu premilu glavicu.
I nikada, ama baš nikada, ni jedna majka ne želi doživjeti da ne može barem na trenutak, već i svoje odraslo dijete, pomilovati i na taj način iskazati svoju bezgraničnu ljubav, brigu, nježnost.
Je li o tome i Marija razmišljala, pokušavajući barem u mislima, u nijemom bolu barem na trenutak pobjeći iz strašne stvarnosti, gledajući kako povrijeđuju i ponižavaju Njezinog Sina. Dragocjenu glavu koju je toliko puta poljubila, pomilovala, raskuštrala.
Kosa neprepoznatljive boje od krvi koja teče po njoj… zar je to ona ista kosa, čiji sjaj je na Njezinom licu osmijeh mamio?
Kako mora da je plakalo nesretno Majčino srce, dok je gledala mučenje, izrugivanje i povrijeđivanje svog ljubljenog Sina? Iako svjesna svega već od samog Njegovog začeća, neumitna i nemilosrdna istina razdire Njezino srce poput kandži.
A, sjeća se Ona malenih ručica koje su je najtoplije grlile, dječjih usana sa kojih su najnježnije riječi upravo Njoj bile namijenjene, grlenog smijeha čija radost je zagrijavala Njezino srce.
Ali, nisu li te ruke, odrasloga Isusa pružale zagrljaj i utjehu? Nisu li liječile sve rane srca i duše? Nisu li te usne molitvom približavale ljude Njegovom nebeskom Ocu, tražeći oproštenje i mir? Nisu li te usne navještale Evanđelje i spasenje izgubljenih duša? Tražeći samo jedno vjeru, ufanje i ljubav. Nikada nije sudio, već dapače poučavao je:
(Mt7,12)
Zlatno pravilo
»Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci.«
Gdje leži sjeme ljudske mržnje? U kojem kutku ljudske duše počiva zvijer? Gdje se skriva toliki bijes koji potiče u ljudima takve postupke, toliku nemilosrdnost i grubost?
Trebamo li razmišljati o tim pitanjima ili bismo ipak trebali razmisliti o tome gdje leži ljudska dobrota, ljubav, radost, milosrđe.
Potražiti odgovore na ta pitanja, potražiti ta mjesta u našim srcima, prigrliti Gospodina u Njegovoj muci, prigrliti našu nebesku Majku u Njezinoj patnji i boli. Klečeći na koljenima i u iskrenoj molitvi ukloniti trnovu krunu naših grijeha i obrisati njihov krvavi trag na izmučenom Isusovom licu.
Dotaknuti lice One u čijem srcu ima uvijek mjesta za sve nas, i obrisati Njezine suze iskrenim pokajanjem i predanjem volji Očevoj.
Svako zrnce Gospine krunice približava nas bliže Majci čije srce je upoznalo bol na najteži mogući način, ali je ostalo postojano u služenju Gospodinu.
Moleći krunicu, mi se poistovjećujemo sa Njom i Njenim bolom i na taj način učimo i sami kako se nositi sa teškim životnim situacijama različitih bolnih gubitaka.
I zato podsjećam na prelijepu molitvu Sv. Leopolda Bogdana Mandića:
“Imamo u nebu srce Majke. Djevice Marijo, majko naša, koja si podno križa prepatila koliko je najviše moguće ljudskom stvorenju, Ti razumiješ naše boli i zato nas utješi”.
Tekst pripremila
Ljiljana Dolenec
