KOJI JE ZA NAS RASPET BIO
Raspet za nas! Raspet, umro i pokopan za nas!
Dok promišljam o tim riječima, ne mogu, a da se ne posramim trenutaka u kojima sam se gotovo bahato razbacivala poznavanjem svih načina moljenja svih otajstava Gospine krunice. No, gdje su moje misli i moje srce bili u tom trenutku, dok sam mehanički izgovarala naučene riječi?
Jesam li barem na tren u duhu pokušala kroz molitvu žalosnih otajstava, proći sa Tobom, moj Gospodine, Tvoj put do Golgote i na samom kraju puta, sklupčati se podno strašnog križa, posljednjeg mjesta svjedoka Tvoje bezuvjetne ljubavi.
Golgota. To strašno mjesto, čije je ime postalo sinonim za sve naše životne situacije u kojima trpimo patnju i bol, a da pri tom vrlo rijetko ili gotovo nikada ne razmišljamo kolika je bila Tvoja patnja na tom mjestu.I doksilan narod, rimski vojnici, razbojnici, ali i šačica Tvojih učenika stoje i iščekuju neminovno, svako srce kuca drugim ritmom, gonjeno različitim osjećajima.
No, jedno Srce u toj gomili u silnom, nijemom bolu gotovo da staje. Srce pod kojim je i Tvoje srce kucalo od trenutka Tvog bezgrešnog začeća pa sve do trenutka rođenja u malenoj štalici. Kako srcu objasniti ono što je duši jasno? Kako srcu narediti i reći: „Nemoj boljeti. To tako mora biti.“
Kolika hrabrost je potrebna da se izdrži takva bol, dok gledaš svoje dijete u smrtnim mukama i ostaješ postojana? No, kolika je tek Njezina vjera i pouzdanje?
Ona ni jednoga trenutka ne sumnja, ne dvoji, ne preispituje. Prepušta se volji Božjoj, premda je cijena toliko velika.“Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!”(Lk 1,38)
A, ti? U toj agoniji u kojoj se od bola um mrači, Ti je štitiš posljednjim snagama. Ne prepuštaš je nemilosrdnim progoniteljima, skrivajući čak i njezin identitet ne nazivaš je Majkom, nego ženom. Prepuštaš je na brigu svome učeniku, darujući je tako i svima nama za Majku:
Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: »Ženo! Evo ti sina!« Zatim reče učeniku: »Evo ti majke!« I od toga časa uze je učenik k sebi. (Iv 19, 26-27).
I dok se Tvoj život polako gasi posljednjim treptajima duše zazivaš Oca, ponizno moleći: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“(Mt 27,46). To je bila molitva pravednika, koji mnogo trpi, ali je siguran da ga Bog Otac voli. I uzevši ocat, izgovaraš riječi “Dovršeno je!” i prignuvši glavu, preda duh i umre“ (Iv 19, 30).I ostaješ tako vjeran do smrti na križu.
A, ja? Jesam li i ja bila uvijek vjerna i Tebe dostojna? Koliko sam puta u svojoj sebičnosti i ljudskom sebeljublju iznevjerila i zaboravila Tvoju ljubav i žrtvu?
Sa ovim pitanjima želim završiti svoje promišljanje, stavljajući ih na srce svakoga čitatelja teksta kojega pišem kao promišljanje vlastitoga srca. Želim sa ovim pitanjima slaviti Tvoje uskrsnuće svakoga dana moga života, bolno svjesna svega što mu je prethodilo.
Tekst pripremila
Ljiljana Dolenec
