KOJI SE ZA NAS KRVLJU ZNOJIO
Prebirući po zrncima krunice, dok molim žalosna otajstva, prebirem i po svojim mislima i osjećajima.
Strah! Osjećaj koji nas pokreće, koči, izgrađuje i uništava. Od prvog trenutka dolaska na ovaj svijet, taj temeljni osjećaj urezan je u naš genetski kod, baš kao i boja očiju, oblik lica, i sve ostalo što nas čini onima koji jesmo.
Bojimo se svega. Rođenja, života, ali nadasve smrti.
I upravo u tom hladnom, razarajućem, smrtnom strahu, Ti se Isuse upućuješ u Getsemanski vrt i napuštaš svoje apostole, svoje vjerne pratitelje, spuštaš se na koljena i u muci, znojeći se krvavim znojem vapiš Ocu svome, moleći život, ali ipak predajući se volji Očevoj, svjestan njezine važnosti. Tužan i uplašen, usamljen i napušten izričeš vapaj:
‘Duša mi je nasmrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte!’” (Mt 14, 33-34). A, oni… oni spavaju! Ljube Te, boje se za Tebe, ali svejedno, slabo, ljudski, zaspivaju dok se Ti, Sin nebeskoga Oca, Jaganjac bez mane, spremaš na žrtvu Boga dostojnu. Iako zasigurno u mogućnosti, ne odlučuješ se na spasonosni bijeg, već pomiren prilaziš i predaješ se grešnicima. 44 Opet ih ostavi, pođe i pomoli se po treći put ponavljajući iste riječi. 45 Tada dođe učenicima i reče im: “Samo spavajte i počivajte! Evo, približio se čas! Sin čovječji predaje se u ruke grešničke! 46 Ustanite, hajdemo! Evo, približio se moj izdajica.” (Mt 26, 44-46)
Koliku smirenost iščitavam u Tvojim riječima. Smirenost i pouzdanje, oslobođenjeod svakoga straha. Umirenost potpunim predanjem volji Očevoj.
Dok tako razmišljam, na trenutak osjećam i svoju prisutnost na istom tom mjestu, mjestu tvoje velike muke. Kao da izdaleka gledam sve što se događa i gušeći se u suzama, postavljam si ono neizbježno pitanje: Spavam li i ja? O, koliko puta sam zaspala u svojoj ljubavi prema Tebi! Koliko puta sam hladno, ljudski, okrenula leđa Tvojoj neizrecivoj ljubavi i žrtvi. Tvojoj smrtnoj muci. Strahu zbog kojeg se znoj u krv pretvara.
Osjećam gotovu fizičku bol promatrajući srcem trenutak odluke i predanja, pomirenosti.
Ne! Ne želim više nikada zaspati u ljubavi prema Tebi! Ne želim više nikada predati se opojnom snu materijalnog svijeta koji me okružuje, svijeta koji krade dušu i oduzima mir. Želim bdjeti, sklupčana podno Tvoga križa, duhom dodirujući rub Tvoje haljine.Želim moliti oprost za sve trenutke u kojima sam Te napustila ili baš poput Jude izdala za nekoliko bijednih srebrnjaka.
Želim bdjeti i slaviti Tvoje sveto ime svim srcem svojim i svom dušom svojom, jer:„Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!” (Mt 25,1-12)
Tekst pripremila
Ljiljana Dolenec
