I mladi Petrinje bijahu…
NIGHTFEVER U SESVETAMA
- listopada 2014.
Točno tjedan dana ranije, izašla sam van kako bih se prošetala u smiraj dana. Sunce je već polako zapadalo k zapadu, i svojim posljednjim snagama ocrtavalo prekrasne nebeske oblike. Vatromet boja ulazio je u sićušne oblake koji su se na nebu rasuli poput pijeska na plaži. Svjetlost je prosijavala kroz krupnije oblake na samom zapadu šireći iz njih Božansku svjetlost. Baš poput zraka Milosrđa koje izlaze iz pokaznice pri klanjanju. Sunce se pri spuštanju na zapad zacrvenilo, svom svojom silinom. I ta boja, pomiješana s narančastim tonovima, koju rijetko koji slikar može napraviti na paleti, bila je pravi sinonim za riječ Ljubav.
Posebna večer, pomislih. Nebo je na zemlju bacalo žuti odsjaj, i šećući se prirodom, kao da me je vratilo u neki stari film. Topli lahor igrao se mojom kosom dok sam se divila ovom kratkom nevjerojatnom čudu prirode. I na nebu se iznad mene prekrižiše dvije putanje zrakoplova ostavljajući dugi, bijeli, gusti, magloviti trag. Dugo su tragovi prolaska zrakoplova ostali na nebu, formirajući polegnuti križ Gospodnji uveličavajući tako sutonsku čarobnost.
Često gledam u nebo, prateći boje neba i oblike koje formiraju oblaci. I svaki suton ima neku svoju posebnost, ali rijetko koji suton izgleda poput Neba preslikanog na Zemlju. I to su oni trenuci u životu kada se Nebo spusti na uspavanu Zemlju šaljući blagoslov na ljude.
Kad priroda zarobi sva moja osjetila, znam da će se nešto promijeniti u mom životu, a ovoga puta dok sam hodala prirodom, imala sam osjećaj da sam hodala s anđelima…
S druge strane nazirao se skoro pun mjesec i prosipao svoje srebro po Zemlji. Lahor je na mahove nježno njihao uspavane grane velike stare vrbe pokraj moje kuće i donosio valove topline.
I dok su drugi ljudi jurili, žurili, odlazili i dolazili, prolazili, zastala sam. Promatrajući tu neobičnu ljepotu prirode koja mi je zarobila srce. I gledala sam u onaj križ na nebu koji je polagano iščezavao… Tko zna što nam donosi novi dan?
Sredinom sljedećeg tjedna otvaram svoju elektoronsku poštu, čisto informativno. Bratić mi je poslao e-mail s porukom: Dođi! Nightfever je nešto što će ti zasigurno promijeniti život! Ispod poruke stajala je pozivnica.
Čula sam za Nightfever i pogledala jedan sažeti video iz 2013. godine kada je po prvi puta u Zagrebačkoj nadbiskupiji u Župi Svih Svetih u Sesvetama uopće organizirano takvo nešto.
Plam svijeća. Oltar. Presveto mistično Tijelo Kristovo u pokaznici. Meditacija… Molim te, budi svjestan da u svom životu moraš napraviti neke promjene! Kutija pisama, molitvi, zahvala i promišljanja. Svijeće oblikovane u obliku srca. Raspjevani zbor. Sveta misa. Zvuk zvončića koji su odjekivali crkvenim visinama za vrijeme pretvorbe. Dođi Duše Sveti, siđi na sve nas!
Uslijedilo je meditativno klanjanje pred Presvetim uz misli Sv. Antuna Marije Clareta.
Ne trebaš mnogo toga znati da mi se svidiš. Dovoljno je da me ljubiš. Razgovaraj sa mnom jednostavno, kao da razgovaraš s najboljim prijateljem.
Želiš li me za nekoga nešto zamoliti? Reci mi njegovo ime i kaži što želiš da sada za njega učinim. Traži mnogo toga! Ne ustručavaj se moliti! Govori mi jednostavno i iskreno o siromašnima koje želiš utješiti, o bolesnima čije patnje gledaš, o zalutalima koje žudiš vratiti na pravi put. Za svakoga od njih reci mi bar jednu riječ…
Što je s tobom, zar ne trebaš i za sebe kakvu milost? … Reci mi što ti je baš danas potrebno? Što da ti učinim? Kada bi samo znao koliko ti žarko želim pomoći!
Pjesma. Kako da Te ne volim, kako da Ti ne pjevam, moj Isuse, moj Isuse, kako da Te ne volim, kako da Ti ne pjevam, moj Isuse!
Zajedništvo. Blagoslov s Presvetim. Tu sam da Te slavim, da Ti se poklonim, tu sam da Ti priznam, Ti si Bog!
Gledala sam u te predivne prizore. I znala sam da moram biti tamo, srce me je toliko vuklo da nisam mogla reći ne!
Sva sreća, pa mladi iz moje župe u Petrinji ove godine isto nastupaju s predstavom na drugom po redu, sesvetskom Nightfeveru!
Moj mobitel je toga tjedna radio kao nikad u životu. Zovi sve koje poznaš i ne poznaš iz svoje župe. Tri sata prije nego što smo trebali ići, obradovala me vijest: Imamo jedno mjesto slobodno! Taman za tebe!
Nebo mi se smilovalo, pomislila sam.
Iskreno, i ne sjećam se kada sam zadnji put bila tako radosna što ću ići nekamo. Znala sam da je ovo posebna noć i da će u mom životu odigrati neku posebnu ulogu.
Krenuli smo iz Petrinje autima, ususret poluoblačnoj večeri. Ususret jednoj nezaboravnoj noći. Vjetar vani puše kao lud, kvareći nam frizure, čak i dečkima. Razigrani vjetar ponovno puše razbacujući oblake nebom. Igra se očito slikara, pa svojim kistom razmazuje tamne oblake. Svi dobro znamo da vjetar predstavlja snagu Duha Svetoga.
Napuštamo našu Petrinju, a Kupa nam maše svojim mirnim tokom i gleda nas dok iščezavamo u kontrastnoj večeri. Sa zapada sunce zalazi i baca ugušeni narančasti odsjaj na prirodu. Tamni oblaci nakupljaju se u našem pravcu. S jedne strane svjetlost, s druge tama. Ponegdje nebo zabljesne kada munja nestašno kvari nebesku mirnoću. Drveće pokraj ceste nježno se ljulja u ritmu kao da uspavljuje prirodu. Neobična večer. Posebna večer. Večer za pamćenje.
Iva, Matija, Bruno, Katarina i ja… Savršena petorka! Dok smo se vozili do Sesveta, čavrljali smo u opuštenoj atmosferi. A onda nas je uhvatio kratki kišni prolom oblaka, pa smo ušutjeli kako bi pazili na promet. Velike kišne kapi ritmično su bubnjale po staklima, a brisači su taktirali poput metronoma. Kišna simfonija, pomislih. Pljusak se ubrzo ustavio, a u daljini smo vidjeli obronke Medvednice. Njezini najviši vrhovi bili su pod bijelim maglovitim oblacima, a podno nje treperila su u daljini ulična svjetla. U toj tami naseljena područja izgledala su kao mnoštvo malih krijesnica. Zapravo, podsjećala su na Kristovo svjetlo koje vjernik nosi u srcu i tako donosi nadu čovjekovoj tami.
Svaki grad je poseban kada se spušta noć. Svjetla se pale i osvjetljavaju noćnu tminu najavljujući da će sutra ponovno sunce otjerati mrak.
I, diveći se svim ljepotama večeri u kojoj smo putovali, stigli smo do Župe Svih Svetih u Sesvetama. Na malenom brdašcu nijemo je stajala stara crkva s dva tornja, pomalo nalik onoj našoj u Petrinji. Nova crkva sagrađena je u modernom stilu, u podnožju brdašca.
I dok smo tražili ulaz, jedan mladić iz naše grupe pokazao je rukom na našeg bivšeg župnika Marija koji je već u crkvi žurno uređivao zadnje detalje s kapelanom Markom. Ušli smo na jedan od posrednih ulaza i tiho se uvukli u praznu crkvu.
Crkva je već odisala nekom svetošću Nightfevera, a žućkasta centralna svjetla osvjetljavala su polukružnu unutrašnjost. Galerija iznad nas tiho je promatrala vjernike iz polutame osvijetljena glavnim svjetlom u crkvi. Domaćini su nas uputili da si za uspomenu uzmemo male poklončiće. Bilo je to zeleno jaje u kojemu se skrivala ručno izrađena narukvica s porukom. Obožavamo poruke jer znamo da spontanim izvlačenjem Isus poručuje nekoliko riječi za našu dušu i za sam susret. Poruka se već čitala u mojim očima.
Ljubav mi je sve objasnila, Ljubav sve riješila! (Sv. Ivan Pavao II.)
Pogledala sam u oltar osmijehujući se. Zagledala sam se u veliku sliku Milosrdnog Isusa. Podignuo je desnu ruku prema svima koji Mu dolaze. Lijevom rukom je pokazivao na dvije zrake koje su simbol njegova Milosrđa. Krv i voda, cijena našeg otkupljenja.
Zagledala sam se u one oči koje stalno promatraju vjernike s oltara. Znala sam da nisam pogriješila što sam došla. Sjela sam u klupu. Do mene je došla jedna poznanica koja se iznenadila što me vidjela. Pokazala je na svijećice koje ćemo paliti na klanjanju i meditaciji.
–Ovi moji glume u predstavi, a ja sam došla turistički kao duhovna podrška! –smijale smo se.
Župnik Mario široko se osmijehnuo „svojim dragim Petrinjcima“, kako nas inače oslovljava.
Tišina te prazne crkve i lijepo uređenog oltara u cvijeću iznad kojega je blagoslivljao Milosrdni Isus nagovještao je da će ove večeri Zemlja postati Nebom i zajedno sa svim svetima govoriti o neizmjernoj ljubavi koja će se izlijevati iz Milosrđa.
Prezentacija se projicirala na oba kraja crkve s uvodnim riječima: Učitelj je ovdje i zove te…
Iz daljine dopirala je pjesma župnog zbora mladih Aeternitas koji su dorađivali zadnje dionice.
Mladi su se polako počeli prikupljati, svijeće pored oltara su se palile, a velečasni Ivan Grbešić molio se u klupi.
Petrinjcima je on uvijek u srcu jer je „domaći sin“ iz župe Gore, a često navraća i u Petrinju. Njegov široki osmijeh prema svakom čovjeku i ponizne oči dok gleda u Milosrdnog Isusa govore o njegovoj velikoj vjeri koju neprestano prenosi na vjernike.
Cijela crkva je prije samog početka bila ispunjena tolikim mnoštvom nas mladih. Zvona su najavljivala početak svete mise u 20 sati, a crkvom se razlila pjesma. Toliko snažna, toliko moćna, parala je crkvene zidine.
Župnik Mario je na početku Svete Mise izrazio svoju radost što se Nightfeveru odazvalo toliko mnoštvo ljudi, srdačno pozdravljajući predvoditelja misnog slavlja vlč. Grbešića. Župnik Mario u nekoliko je rečenica rekao što nas očekuje u ovih nekoliko sati pred nama, zadržavajući tajnovitost Nightfevera.
Nightfever –na hrvatskom jeziku značio bi nešto poput Večernje groznice ili Noćnog plamena. Iskre koja se u nama mladima već počela polako granati u plamen.
Glavna misao pjevanog Psalma glasila je: Gledajte u Gospodina i razveselite se!
Velečasni Ivan zainteresirao nas je svojom propovijedi u kojoj je istaknuo veličinu beskrajnog Božjeg milosrđa prema ljudima. Svatko je od nas grešan i ponekad su u našim očima vlastiti grijesi maleni poput pijeska, a neki se čine velikima poput Himalaje. Istaknuo je da su i naši najveći grijesi i najmanji grijesi tek sićušne grudice, sićušne točkice u očima našeg Stvoritelja, u njegovom ogromnom oceanu Milosrđa. Zapravo, ta metafora kojom je usporedio Milosrđe i naše grijehe navela nas je na dublje promišljanje o ljubavi Boga prema čovjeku. I zapravo taj ocean naspram nekog našeg nama velikog grijeha zvučao je gotovo bajkovito, ali istinito!
Potom nam je metaforično objasnio povezanost Boga i čovjeka služeći se –kotačom bicikla. Naglasio je na najvažniji dio kotača, osovinu koja predstavlja Boga, osnovu kotača, ali zapravo osnovu naše vjere. Guma na biciklu bili smo mi, vjernici, koji koračaju putevima života. Žbice koje povezuju osovinu kotača s gumom je zapravo naša veza s Bogom. Ta žbica može biti jaka, ali ponekad ona oslabi ili čak, pukne. Što je žbica jača, jača je i naša povezanost s Bogom. Ako žbica oslabi, kotač se teško može pokrenuti ili se uopće ne kreće. Istaknuo je važnu ulogu Nightfevera –u klanjanju Isusu obnoviti žbice i krenuti ohrabreni Božjom riječju u novi dan. Žbica uvijek može postati jača…
Sutra će biti bolje… –hrabrio nas je velečasni Ivan potičući da snagu koju skupimo u klanjanju prenesemo kući, obitelji, na posao, u svaki djelić svog života.
Objašnjavao je mnogo primjera iz Biblije kako različiti ljudi mogu osjetiti jedno –Milosrđe… Marta se previše brinula, David je imao izvanbračnu vezu, Mojsije je mucao, Zakej je bio prenizak… samo su neki primjeri u kojima se očitovala Božja milost i snaga.
Također se osvrnuo na prve i zadnje Isusove riječi. Dođite! –bile su prve Isusove riječi kojima je pozivao sve ljude na obraćenje. Onaj tko se odazvao dopustio je Isusu da ih pouči vrednotama kojima će poučavati i prenositi znanje na naraštaje. Idite! –bile su Isusove zadnje riječi kojima je završio svoje poslanje na Zemlji. Te riječi uputio je svima nama, da svojim radom, djelima i životom poučavamo ono što je On naučavao.
Multimedijalna prezentacija domaćina uvela nas je još za vrijeme Mise u promišljanje. Zašto taj nemir? Zašto ta tjeskoba? Bog je pored tebe…
Često puta svi zaboravimo koliko nam je Bog blizak i koliko nam želi pomoći. I često puta mi smo ti koji zaboravimo da Bogu trebamo vjerovati.
Isus se za vrijeme pretvorbe nastanio u Svetoj Hostiji pozivajući nas na vječnu gozbu i tako se ponovno te večeri nastanio u nama. Crkvom su odzvanjale riječi:
Sanctus, Sanctus, Sanctus, Dominus Deus Sabaoth. Pleni sunt caeli et terra gloria tua. Hosanna in excelsis. Bendictus qui venit in nomine Domini. Hosanna in excelsis.
Agnus Dei, qui tollis peccata mundi: miserere nobis. Agnus Dei, qui tollis peccata mundi: dona nobis pacem.
Odmah nakon svete mise uslijedilo je klanjanje. Isus je stajao u zlatnoj pokaznici oblika sunca. Svjetla su se ugasila. Ostali smo sami s Isusom, svatko sa svojim svjetlom u srcu. Jedino su četiri ljubičaste svijeće ispred oltara gorjele nošene titrajima zraka. Osvjetljivale su Mistično Tijelo izloženo u pokaznici. Svi smo se zagledali u taj predivan prizor Milsordnog Isusa Faustine Kowalske i sjene njegova Tijela koja je padala na tu sliku.
Natpis iznad slike Milosrdnog Isusa potaknuo nas je na razmišljanje: Odreci se samoga sebe, uzmi svoj križ i idi za mnom! Ispred slike uzdizala se mala staklena kupola koja je pružala pogled prema otvorenom nebu.
Iznad mene, na galeriji polako su se palile malene svjećice i kao da su se iz galerija proširile stepenicama dolje po cijelom polukrugu crkve.
Uslijedilo je klanjanje koje je predvodio vlč. Ivan, a zatim smo i mi sami imali priliku zapaliti svoju svjećicu i staviti je na stepenicu ispred oltara te kleknuti i moliti. Molitva nije bila samo naša, nego smo, potaknuti pjesmama molili i umjesto onih koji nisu bili tu. Molitva za usamljene, ožalošćene, patnike, bolesnike, ojađene, unesrećene, svećenike, biskupe, Papu, Majku Crkvu…
Molili smo za mir, da dobrota ljudi prekrije toliko zla u svijetu, da prestane mržnja i nanošenje boli. Molili smo za djecu, školarce, studente, mladiće i djevojke, bračne drugove, za napuštene, ostavljene, za grešnike koji su udaljeni od Boga… za nerođenu djecu. Molitva je bila za sve ljude željne Milosti…
Svatko je za nešto molio. A potom smo molili i za sebe, za naše potrebe. Netko za dobrog muža, ženu, obitelj, posao, fakultet, za svoju obitelj iz koje je potekao, za radost življenja vjere.
I gledajući tako u Milosrdnog Isusa koji nas je cijelo vrijeme promatrao s oltara, došli smo i do spoznaje svojih grijeha. Kad čovjek spozna sve svoje grijehe, zna da je njima uvrijedio Boga. Kajali smo se za naše mladenačke tvrdoglavosti, ludosti, propuste i neznanje.
Presveti Oltarski Sakrament je na nas djelovao toliko snažno da nije bilo osobe u crkvi koja nije proplakala. Suze su prekrile svaki kutak crkve. Pogotovo kada bi sa sjećanjem na naše grijehe pogledali u oči Isusu i rekli mu: Oprosti! Fascinirala nas je Njegova slika. Isus je tamo i dalje stajao gledajući nas isto kao i na početku. Blaga pogleda, zaljubljen u svaku čovjekovu dušu, pozdravljajući desnom rukom, a lijevom nas podsjećajući na cijenu našeg spasa.
I sad Vam, dragi čitatelji moram postaviti pitanje: Kako da ne plačemo? Kako da ostanemo ravnodušni na toliku Milost koju smo imali prilike osjetiti? Preduvjet za to bilo je otvoreno srce prema Njemu. Ništa drugo nije bilo važno, pa čak ni naši učinjeni grijesi.
Biti u tolikoj milosti da praktički osjetiš svu onu radost kojima je Uskrsnuli zapalio srca tolikih svetaca: Franjo Asiški, Klara, Ivan Zlatousti, Terezija Avilska, Kvirin, Cecilija, Katarina Aleksandrijska, Barbara, Lucija, Marta, Rita… prozvana kao svetica nemogućeg i beznadnih slučajeva. Nije li ona primjer da Ocu naprosto ništa nije nemoguće? A tek ostali sveci koji svjedoče svoju vjeru, a mi zapravo pokraj njih prođemo u crkvi, a da ih i ne pogledamo? A oni su gledali svakog čovjeka…
Zapalili smo svoje malene svjećice koje su predstavljale naše male želje, naše molitve i zahvale. Redovi mladih slijevali su se prema oltaru, u ruci držeći svoju svijeću. Usudila bih se reći da je ta malena svjećica predstaljala samo tisućiti dio plamena koji se zapalio u našem srcu.
Nikad nisam bila bliže Isusu nego kada sam kleknula ispred bijele hostije. Ponizno i smireno. Stajala je pokaznica iznad mene, veličanstvena poput tijare neke plemkinje.
Zar me toliko voliš, Gospodine? A koliko sam Te ranjavala svojim nepromišljenim postupcima? A Ti tako nježnim pogledom govoriš kako moji grijesi više nisu bitni! Kako nisu bitni kad krvariš Gospodine zbog njih, zbog mene? I koliko mora biti velika Tvoja ljubav prema meni, malenom čovjeku da se i ne obazireš na svoje rane nego me i dalje gledaš s ljubavlju! O, Učitelju, nisam dostojna ni da Ti dotaknem rubove haljine! Ti si tako velik, a ja tako malena! Ti uvijek vjeran Ocu, a ja pokleknem pred izazovima! Učitelju, jedino što ti mogu ponuditi je moja ljubav prema Tebi i silno kajanje! Jer shvatih koliko me voliš!
Nijedna ljudska ljubav ne može se mjeriti s Božanskom ljubavlju. Takva milosrdna ljubav beskrajna je. Ta ljubav skuplja sve ljubavi u jednu ljubav –jedinstvenu i neponovljivu.
I meditirajući tako, uz bezbrojne svijeće ispred oltara, njihova silina plama ogrijala je cijelo moje tijelo, neprestano udarajući u moj obraz. Brisala je svu tugu, nepravde, zlo. Nestala je ogorčenost, nemoć… nestale su sve moje mane i moja duša je na tren postala savršena, upravo onakva kakva je bila u trenu kada je Bog u mene udahnuo vječni život krštenjem.
Samo nam je jedan život dan, bez obzira kakav je, dragocjen je. Jedinstvena prilika da živeći na Zemlji, u najtežem stoljeću za kršćane, dokažemo da smo vjerni Nebu. I da, bez obzira što nam se možda čini da da je Bog gore u visini, a mi u nizini, i dalje vjerujemo. Blago onima koji vjeruju, a ne vidješe! Svrha čovjekovog života je da osjetiš toliku ljubav koja izvire iz Srca Isusovog i da doživiš vatru koja će gorjeti kao i u prvih kršćana u tvojoj duši. No, ima jedna zapreka. Sotona te toliko odvlači u materijalni svijet da praktički vjeruješ da je nemoguće da postoji idealna ljubav. Baš kao što je i Isus bio kušan u pustinji, tako smo i mi kušani. Ako ŽELIMO, možemo odbaciti đavole ponude, a ako ŽELIMO, možemo odbaciti Boga u životu.
Naravno da svaki čovjek ima neku ljubav u životu i da teško povjeruje da ima nešto bolje. Voliš svog mladića, svoju obitelj, svoj auto, posao… i ako otvoriš srce Bogu, On ti pokaže da postoji takva silna ljubav zbog koje bi ostavio cijelu Zemlju i pošao za njom. I najžalosnije je, što od svega shvatiš, da je ona cijelo vrijeme bila tu, a ti je nisi vidio.
Svaki stih pjevanih pjesama potaknuo nas je na meditaciju…
Ti si moj mornar!
Daj mi srce siromaha da te ljubim ponizno!
O Ti cijeno neprocjenjiva!
Isuse, kad ti ime spomenem, moje srce tiho pali sveti plam!
Potom su uslijedila dva svjedočanstva, a jedno od njih bilo je i Alana Hržice, hrvatskog gitarista i pjevača. Njegovo potresno svjedočanstvo dirnulo je skoro svako srce jer je svjedočio o tome kako je bio na vrhu, pao je na dno i ponovno uz Isusa ugledao nebeske visine.
Između svjedočanstava bio je i kratki skeč naziva Borba za dušu, mladih iz Petrinje popraćen glumom i pjesmom Total eclipse of the heart (Totalna pomrčina srca).
Skeč je prikazivao mladu djevojku koja se nalazi u svijetu današnjice i iznad nje bijaše zla okrenuta leđima od nas. Prvo zlo bio je alkohol koji ju je potaknuo na opijanje iako se ona ispočetka opirala tome. Kada je prihvatila alkohol, zlo je skinulo svoj natpis ALKOHOL obješen oko svog vrata i potom ga je ovjesilo na djevojčin vrat. Iako se ona opirala svakom tom zlu, na kraju ju je preuzelo. I svaki put kad bi ona ostala bez snage ne opirući se, zlo joj je ovjesilo novi natpis oko vrata. I oni su se samo gomilali. Isus u bjelini je sve to promatrao sa strane sklopivši ruke i gledajući u nju ne bi li i ona njega primijetila. Na svaki njezin grijeh Isus je plakao stojeći sa strane. Redala su se i druga zla poput NOVCA, DUGOVA, NEMORALA, NASILJA, DEPRESIJE… i zadnjeg zla SUICIDA. Djevojka se opirala tom zlu bježeći od njega preko cijele crkve, ali SUICID ju je proganjao sve dok je nije uhvatio, i tada je ona pala na tlo, a ostala zla su je okružila i jedino se mogla vidjeti njezina ruka koja je dozivala pomoć.
Isus, koji je stajao sa strane odjednom je uskočio i pokretom ruke razbacao sva zla oko nje i pomogao joj da ustane. Potom je ona gledala u njega, a on u nju. Skinuo je svoj natpis ISUS i dao joj te joj skinuo sve te natpise zla i stavio oko svoga vrata. Potom ju je zagrlio. Djevojka je bila SPAŠENA.
Dok smo gledali taj skeč kako Isus dolazi, razbacuje zlo i stavlja breme njenih grijeha na sebe, glasno smo zapljeskali da se orilo cijelom crkvom… Bili smo oduševljeni jer je taj skeč bio dirljiv i zapravo nas je podsjetio na to da smo i mi ove noći mladi ljudi sa svojim grijesima i da ako zazovemo Isusa, on će ih rado ponijeti umjesto nas i odjenuti nas u bjelinu. I upravo je taj skeč bio samo simbolika onog što se događalo na ovom svijetu.
Pjesma koja je reproducirana sa nosača zvuka bila je na engleskom. Nama mladima nije bio problem razumjeti riječi pjesme koje su otprilike ovako glasile: Okreni se. Svako malo sam pomalo usamljena i nikad ne dolaziš u moju blizinu. Okreni se. Svako malo sam pomalo umorna slušajući zvuk svojih suza. Okreni se. Svako malo sam pomalo nervozna jer najbolje godine zapravo prolaze. Okreni se. Svako malo sam pomalo prestravljena kad vidim pogled tvojih očiju. Okreni se. I trebam te sad večeras, i trebam te više nego ikad, i kad bi me samo čvrsto držao, držali bi se zauvijek. I mogla bih sve ispraviti… Ne znam što učiniti jer uvijek živim u tami, ne znam što učiniti… Stvarno te trebam večeras, zauvijek počinje večeras… Nekoć davno bilo je svjetlo u mom životu, a sad samo ljubav u mraku, ne mogu ništa reći, potpuna pomrčina srca!
I riječi Okreni se, zapravo su bile Isusove riječi koje su stalno dozivale djevojku, a ona je uvijek imala neki razlog zašto ne bi poslušala taj glas. I shvativši sve to, i mi smo te večeri silno trebali Isusa.
Ali ovu večer, mogli smo promijeniti tok svog života i usmjeriti ga prema samom Nebu. Samo ako smo to ŽELJELI… jer ta je noć možda bila jedina u našem životu, a ne možemo reći da nam Isus nije dao priliku.
Moram spomenuti i to da je pokraj ambona bila kutija sa našim željama, molitvama i zahvalama u koju smo mogli staviti neka naša promišljanja.
I na prošlom Nightfeveru kutija sa mnoštvom želja mladih srdaca bila je odnešena u Svetu Zemlju na Isusov grob, a ove godine sve te naše molitve i prošnje bit će odnešene u jedno od najvećih marijanskih svetišta u Fatimu Gospi Fatimskoj.
I iako možda mi ne možemo otići na to svetište, ohrabrujuća je činjenica bila da će naše pisane riječi biti uslišane po zagovoru Gospe Fatimske. Isus je obećao: Što god tražite, dat će vam se!
Te noći, samo se Nebo otvorilo, Milost je sišla s neba na razdragana mlada srca, i u zraku se mogla osjetiti prisutnost svih svetih koji su molili zajedno s nama klanjanjući se Svevišnjemu.
I klečim u crkvenoj klupi, potpuno nepomična. Zadivljena. Fascinirana. Bez riječi. Ne želeći se nikad rastaviti od Isusa. Sa željom da ovaj trenutak potraje vječno i da nikad ne prođe. I sada pokušavam svojim zemaljskim očima zamisliti kako je to u vječnosti. I sama pomisao na tako nešto, ponovno pokreće u meni bujicu osjećaja.
Isuse, divan si! Obožavam te! –pjevali smo jednoglasno. Mnoge ruke podignule su se prema slici Isusa i pokaznici na oltaru. Davali smo ritam plješćući Alanu Hržici dok je plakao pjevajući od milosti. Talent koji je dobio od Boga iskoristio je kako bi Bogu zahvalio na oceanu ljubavi koju je Bog izlio na njega.
I pjevali smo, pjevali, pjevali i pjevali… obasjani samo plamenom svijeća. A onda je uslijedio najveći mogući događaj.
Vlč. Ivan je Presveti Oltarski Sakrament pronio crkvom kako bi Isus dotaknuo svakoga od nas. Isus će sada proći pokraj tebe! –rekao nam je. Polako ga je nosio između redova. Ta pokaznica kao da nas je hipnotizirala svojom veličanstvenošću. I kao da se vrijeme zaustavilo dok je Isus prolazio tik pokraj mene. Dolazio mi je u susret baš kao što sam i ja Njemu došla te večeri. I kao da je onaj Milosrdni Isus sa slike došao do mene i pogledao me u oči, dotaknuo me. I kao da sam ja Njega dodirnula osmijehujući mu se. A onda, nakon tog susreta u duhu, jednostavno je prošao dalje.
I gledala sam neprestano u pokaznicu, kako god je prolazila crkvom. Postaneš svjestan da je ovaj svijet toliko otuđen od Boga, toliko zao i pokvaren, i da imaš priliku učiniti nešto za sebe. Spasiti svoju dušu. Baš kao u predstavi.
Vječnost je počela večeras.
Nakon prolaska Isusa među nama, uslijedio je blagoslov s Presvetim, a potom se Isus povukao u svetohranište. Mi smo još dvadesetak minuta ostali pjevati pjesme mladih.
Vidjela sam svoje Petrinjce kako su stajali blizu svetohraništa, pa sam pošla prema njima kako ih ne bih izgubila. Gledala sam postranično u onaj oltar i u mnoštvo onih zapaljenih svjećica što su titrale pod naletima zraka.
Da, Zemlja je na tren postala Nebom.
Program je trajao sve do pola jedan u noći. Ponoć je još prije otkucala i najavila novi dan. Provesti doček novog dana u crkvi pod svjetlom svetohraništa Isusa je sigurno obradovalo.
Opraštajući se od tog spektakla Nightfevera, oprostili smo se i od našeg bivšeg župnika Marija kojemu smo zahvalili na predivnom događaju. I njega je isto preplavila atmosfera koja je stvorena u ova četiri i pol sata, baš kao i velečasnog Ivana.
Nightfever je bila večer za pamćenje koja je vratila mnoga srca natrag k Isusu. I još jednom, sjetila sam se riječi s porukice koju sam izvukla koja se potpuno ostvarila:
Ljubav mi je sve objasnila, Ljubav sve riješila!
Amalka Herceg