„Ti si moj anđeo!“ , „Ponekad pomislim da si ti moj anđeo koji nema krila, jer mu ni ne trebaju!“ –često čujemo razne rečenice u kojima se spominje jedno od najljepših nebeskih bića –anđeo. Svaki čovjek različito reagira na riječ anđeo. Neke je ta riječ vratila u rano djetinjstvo, kada bi se prisjećali svojih baki koje bi im stalno govorile o njihovoj ljepoti. Neki ljudi ih zamišljaju kao sjajna, krilata bića, bijelih halja iz kojih isijava izravna Božja svjetlost. Neki ih osjećaju stalno uz sebe. Poneki pak smatraju da su anđeli svuda oko nas, da paze na svaku kapljicu kiše koja pada iz nebesa. Jer svaka kapljica kiše može stvoriti novi život.
Poneki ljudi su zaboravili na svoje anđele, zapravo dosta njih. Svoj život usmjeravaju prema vlastitim uvjerenjima i stavovima. No, nikad nisu pomislili slaže li se njihov anđeo s njima? Možda je sretan zbog njih, a možda i plače gorkim suzama jer ih nije mogao spriječiti u njihovim zlim namjerama. Malo ljudi danas zapravo vjeruje u anđele. Samo odmahnu rukom na riječ anđeo, ili kažu da je njihov anđeo već odavno zaboravio na njih. Zašto je to tako?
Razmislimo malo o sebi. Vjerujemo li mi u anđele ili se pak bojimo njihove blizine? Bez obzira što znamo da su ona pozitivna bića, ne strahujemo li? Nije li nas strah upravo zbog toga jer znamo da su oni savršena bića. Što ćemo im reći da se sada pojave ispred nas? Možda Oprosti ili Hvala ti na pomoći. Jesmo li ikada razmišljali o takvim situacijama?
Vjerovanje u nešto ili nekoga je zapravo najveće otajstvo u čovjekovu životu. To je ona mistična strana života koje se zapravo možda bojimo. Što ako to nešto ili netko zaista postoji? Puno sam griješio, ne želim vječnost dočekati u paklu.
Sve znanosti ovoga svijeta su utemeljene na dokazima. Dokaz je nešto što možemo dodirnuti, vidjeti, čuti, okusiti, pomirisati. Dokaz je nešto za što su potrebna čula. Tek kada nešto vidimo, tek tada vjerujemo u to. Sve ono što ne vidimo, teško vjerujemo u to, pitamo se mnoštvo pitanja, neodlučni smo, ne znamo hoće li naše vjerovanje biti krivo, što će nam drugi ljudi reći.
Anđeli su zapravo posvuda oko nas, samo što ih ne vidimo. Njihova veličina i oblik nisu uopće bitni, bitno je da su poslani od Boga kako bi nas čuvali i motrili na nas. No, kako to oni rade?
Jeste li ikada osjetili povjetarac koji bi iznenada nježno prošao kroz vašu kosu? No, duboko u sebi znate da je taj povjetarac nešto više, možda je samo razigrani anđeo koji vas želi oraspoložiti , reći vam da niste sami i da nema razloga za tugu.
Jeste li ikada pružili ruku na toplu ljetnu kišu? Možda se upravo u vašem dlanu zaustavila anđeoska suza.
Prolaskom kroz jesenji park čujete svoj hod. Sve je napušteno, vi ste sami. Ispred vas gomila šuštavog lišća koje vas naprosto mami da prođete kroz njega i ponovno oslobodite veliko dijete u sebi. Razbacujete lišće i dok prolazite kraj njega, ono šušti svom svojom silinom. Bezbroj boja vine se u zrak –smeđa, žuta, narančasta, crvena… Nije li šuštanje lišća anđelov šapat?
Jeste li ikada bili usamljeni? Gledali ste mnoštvo zaljubljenih parova u božićne dane kako prolaze mimo vas zagrljeni i sretni. Poželjeli ste i vi biti sretni. Snijeg je već napadao po ulicama i još uvijek pada. Poneke zalutale pahuljice uvlače vam se u kosu. No, kada pogledate u daljinu vidite jednu samu i usamljenu pahuljicu kako putuje prema tlu. Sve vam se više i više približava i poljubi vam lice. Osjetite neku radost što je tako usamljena baš pala na vaše lice i poljubila vas. Anđeli nam šapću kroz prirodu jer je to njihovo omiljeno mjesto za skrivanje.
Prolazite kraj svoje mjesne crkve i čujete njihova zvona. Možda ih češće čujete u božićno vrijeme. Pogotovo praporce. Nikada niste pomislili da su zvončići pojedine note u rajskoj simfoniji? Nije li glazba anđeoski jezik?
Što je sa onim malim glasićem u vašoj glavi koja se često naziva savjest? Niste li i sami bili svjedoci da vam je netko zapravo govorio što da učinite? Poslušali ste taj glas, ali veliki problem većine ljudi je taj da se jednostavno ogluše na takve anđeoske šapate.
Kasno navečer vidite na svom mobitelu poruku. Prijatelj se želi naći s vama, porazgovarati jer mu očito treba netko da ga sasluša. Jako vam vjeruje i zna da ćete ga moći savjetovati. Možda je u nevolji, možda ima problema ili se samo želi povjeriti. Silno vas zanima o čemu je riječ. Prijatelj vam govori da o tome ne može preko telefona. Obećavate mu da ćete uskoro porazgovarati. Ali, svaki dan iskrsne nešto novo, problemi, nesuglasice, pretrpani ste obvezama. Polako zaboravljate na tog vašeg prijatelja koji vas silno treba. Božićno je vrijeme, treba se odlučiti hoćete li Novu godinu provesti sa skupinom svojih prijatelja ili ćete svoju večer posvetiti vašem prijatelju kojemu treba samo lijepa riječ. Iako nešto u vama govori da ipak ostanete uz prijatelja kojemu je potrebna utjeha, vi se suprotstavljate tome glasu. Ipak ćete Novu godinu provesti uz vino, šampanjac i ples. Dosta vam je vaših briga, ne želite se još i zamarati sa prijeteljevim brigama. Tek nakon propite noći se možda sjetite poslati SMS tom prijatelju obećavajući mu da ćete ga uskoro saslušati. No, onaj glas u vama je uporan i govori vam da se nađete s prijateljem. Dugo se borite sa tim glasom. Na vama je odluka: hoćete li poslušati anđela ili ćete se otići zabaviti s društvom. Dugo se borite s tim glasom u sebi sve dok on ne postane suviše tih, nečujan. Možda vas proganja savjest zbog toga prijatelja.
Upravo ova banalna priča pokazuje primjer kako je svaki čovjek zapravo egocentrično biće i misli samo na sebe. Temeljni zakon vjere je odbaciti svoju egocentričnost i izgarati za drugoga čovjeka. To je temeljni zakon ljubavi.
Povežimo se s anđelima kao što je rekao sv. Franjo Saleški jer nas oni mogu usmjeriti prema dobru: „Sprijateljite se s anđelima i često ih posjećujte u duhu, jer iako ih ne vidimo, anđeli su posvuda oko nas.“
Sv. Ambrozije je za anđele rekao:
„Ali ako vas ta bića čuvaju, ona to čine jer su ih k vama dovele vaše molitve.“
J.W. Anderson shvatila je našu osnovnu zadaću u ovome svijetu.
„Svi mi možemo biti anđeli jedni drugima. Možemo odlučiti poslušati tu sitnu slutnju u sebi samima, poslušati taj tihi šapat koji nam govori: Kreni. Upitaj. Pruži ruku. Budi odgovor na nečiju molitvu. Imaš ulogu. Imaj vjere. Svijet će zbog toga biti bolje mjesto, a gdje god da se nalazili, anđeli će zaplesati.“
Jesmo li ponekad zastali kraj uplakanog djeteta, sažalili se nad njime? Jesmo li se zapitali što ga muči? Često puta vidim malene prvačiće kako jedva hodaju sa ogromnim školskim torbama. Uz to još i nose likovne mape. Leđa su im se potpuno svinula pod tim teretom. Hoćemo li mi biti njihov anđeo pa ćemo im podići teret, pomoći im, jer iako su mali ne znači da im nije teško. Anđeli nam se svaki dan ukazuju kroz druge ljude, učeći nas mnogim stvarima. Hoćemo li ih mi prepoznati ili ne, naša je osobna stvar. Netko će pored gladnog mačića proći kao da ga i nije vidio, netko će ga šutnuti nogom. Ono će te gledati svojim velikim očima i tražiti te pomoć. Hoćeš li i ti proći pokraj njega ili ćeš ga uzeti u naručje i dati mu komadić kruha. Možeš li spavati znajući da toliki ljudi gladuju, a ti apsolutno ništa nisi učinio kako bi barem jednom djetetu u Africi osigurao dnevni obrok?
„Nemojte propustiti priliku da ugostite stranca, jer mnogi su tako, a da nisu znali, ugostili anđela.“ (Poslanica Hebrejima)
Anđeli su most između ljudi i Boga. Oni su jaka poveznica između ljudskoga i božanskoga. Cijeli svemir zastane i sluša kada čovjek zajedno sa svojim anđelom vapi k Bogu. U tišini molitve krije se neizmjerno veliko bogatstvo. Čovjekova duša sastoji se od mnoštva karakternih elemenata, a ljubav je osnovni element čovjekove duše. Ljubavlju možemo doći do krila. To je poput kapljice kiše koja osigurava život, ma kako ona mala i neznatna se ponekad činila, znači mnogo i čini velike stvari.
Poslušajte malo zvuk onih zvončića kojima poslužitelj oltara najavljuje Presvetoga. Ti zvončići odjekuju u visinu, da bi zajedno sa korom anđela slavilo Onoga tko je Početak i Završetak, Alfa i Omega. Ne osjetite li tu ljubav koja se izlijeva po narodu koji vjeruje u Boga? Kao da ona stalno iznova zapitkuje:
Znaš li da postoji Sin Božji? Da je taj Sin zbog tebe postao čovjekom? Da je On za tebe umro kako bi tebi otvorio rajska vrata? A ti? Što si ti učinio za Njega?
Ne znam kako vi zamišljate svoje anđele čuvare, ta prekrasna Božja bića koja su stvorena samo zbog nas, zbog mene i zbog tebe . Ja svoga anđela zamišljam poput snježne pahuljice. Ona je mala i krhka, ali je simbol ljepote i nježnosti, tih malih i skrivenih Božjih djela koje On svakodnevno čini za mene i za tebe. Svaki puta kada me poljubi usamljena pahuljica, nasmijem se jer znam da je velika čast imati nekoga tko te voli i tko će uvijek misliti na tvoje dobro, čak i onda kada ljudi zakažu. To malo svjetlo koje će uvijek plamtjeti samo zbog mene, poput plamena Betlehemskog svjetla.
U tihoj noći kada se sva svjetla ovoga svijeta ugase, tiho tinja Betlehemsko svjetlo. Možda je malo, ali ono ako mu dopustiš , ispuni cijelu prostoriju i kada se s fenjerom vraćaš kući, osjetiš tu silnu toplinu u hladnoj noći koja izlazi iz tog malog plama, malog plama nebeske svjetlosti. Znati da tvoj anđeo isto sija takvom svjetlošću je najveća milost koju je Bog dao ljudima, kao znak ljubavi.
Jer anđeli su strijele Božje ljubavi. Dopustimo tim malim strijelama da i u našim srcima upale svjetlo koje će svijetliti ne samo danas, nego u vječnost.
„Anđeli su čuvari nade i čuda, čuvari čarolije i snova. Gdje god postoji ljubav, to znači da tuda prolijeće anđeo. Vaš vas anđeo čuvar poznaje izvana i iznutra, te vas voli točno kakvi jeste. Anđeli su jednostavna bića i uvijek putuju bez prtljage. Vaš će vam anđeo čuvar pomoći pronaći mjesto samo za vas kada se osjećate kao da nemate kamo. Anđeli hodaju uz vas na svakom vašem koraku i pomažu vam da se uzdignete u neslućene visine.“
„Prijatelji su poput anđela koji nas podignu na noge, kada se naša krila ne mogu prisjetiti kako se leti.“
„Svi smo mi anđeli sa samo jednim krilom i možemo letjeti samo ako zagrlimo jedni druge.“ (Luciano de Crescenzo)
AMALKA HERCEG,
