Sjedim pred Presvetim u tišini, i razgovaram sa Isusom, i pokušavam mu riječima reći svoje molbe, ali prije svega i zahvale što je mene i moju obitelj zaštitio i izvukao od kaosa ovoga svijeta i svega što pruža ovaj moderni svijet.
Ne znam kako bih opisala taj osjećaj…. pokušavala sam ne zaplakati, iako sam u svom srcu osjećala tolike suze. Suosjećala sam djevojkom koja je sjedila iza mene i koja je toliko plakala…. dušom i tijelom. Da…itekako poznajem taj osjećaj.
To je “obraćenje”.
U trenu mi se vratio u sjećanje taj “moj trenutak”, moje ponovo rođenje. Kada me je Božja providnost dovela preko majke Marije ravno Isusu u ruke. To su bile suze iskrene, tužne, pokajničke, molitvene, sretne… toliko osjećaja u jednom.
“OBRAĆENJE”
Tada zaista nisam ništa očekivala kada smo krenuli na put. Put u Međugorje. Moj se tata tada oporavio od prve operacije tumora na mozgu (glioblastom 4). Osjećao se jako dobro i sretna sam krenula sa svojom obitelji na put.
Čekali smo autobus približno dva sata jer se pokvario, pa su morali pronaći drugi. Nakon samo nekoliko minuta vožnje bila mi je tolika mučnina da sam mislila da neću moći nastaviti putovanje. Nakon nekih dva sata svi smo se smirili. Molili smo krunicu . Tako smo mirno putovali majci Mariji u posjet. Svatko u svojim mislima i molitvama. Na granici opet problemi. Jedna baka je imala staru osobnu iskaznicu te nam nisu dali preko granice. Nakon sat vremena pregovora našeg voditelja puta i našeg Velečasnog, pustili su nas. Tek kasnije sam shvatila da je sotona itekako htio spriječiti moj dolazak Majci Mariji. I tko zna koga još u našoj grupi.
Došao je trenutak odlaska na Podbrdo. Na brdo ukazanja. Polako smo se uspinjali preko velikog kamenja uz molitvu krunice. U tišini svatko u svom razgovoru i molitvama majci Božjoj.
Kada smo došli gore, bijeli kip majke Marije je bio ukrašen zrakama sunca i plavim nebom…ja sam se zaustavila. Za mene tada kao da više nije bilo vremena. Sa mnom su bili muž i kćer, i tijekom penjanja na brdo stalno bih gledala gdje su, te pazila da se ne odvajamo. Ali u tom trenutku kao da sam ostala sama, kao da je vrijeme stalo. Nema više šaputanja hodočasnika…potpuna tišina. Kao da je taj put do kipa Majke Marije bila lijepa staza, a ne šiljati kameni. Kao da je sve nestalo…i ostale smo samo Majka Marija i ja. Na metar od kipa sam se zaustavila, spustila na koljena, moleći tiho, ni sama ne znam koliko puta “Moli za nas”. Nakon nekoliko trenutaka su krenule suze…one suze, braćo i sestre, kao suze one djevojke. To je taj “moj trenutak”. Moj trenutak obraćenja. Plakala sam,plakala…kroz misli su mi tada prolazila sjećanja…isprepleteno, neki trenutci u životu. Spuštali smo se niz brdo, ja sam još uvijek plakala. Tek kasnije sam shvatila da sam toga dana pustila Boga u svoje srce. Pustila sam Mariju da me vodi kroz život. Majka Marija mi je životni put. Njena tišina, njena mudrost i vjera su sada moj život. Bog me je vratio u onaj pravi život, a ne besciljno lutanje po ovom svijetu gdje sve što nije normalno postaje normalnim. Iako me puno puta zvao, nisam prepoznala znakove, nisam slušala Božji glas. Često zahvaljujem na tolikoj ljubavi prema meni i prema drugima. I molim Gospodina da i mene nauči tako ljubiti.
Sada je Isus u središtu naše obitelji. Hvala ti Isuse! Hvala ti Marijo!
L.S.