Ulazim tiho u crkvu, sat vremena prije početka Sv. Mise. I dok koračam praznom crkvom, čujem samo odjek svojih koraka. Umorna od ispraznosti svijeta današnjice, jedino se mogu odmoriti u crkvenoj tišini koja odzvanja zidinama. I dovoljno mi je samo zažmiriti da iznova osjetim mir u Isusovoj prisutnosti.
Evo me jednom još, tu kraj Tebe blizu, da čuješ, ja znam, svaku riječ moje molitve, bez obzira koliko daleko sam…
Korizmeno je vrijeme. Sunce tu i tamo proviruje iza oblaka lomeći svoju svjetlost kroz crkvene vitraje. I svaki put kad vjetar zapuše silinom, boje vitraja počnu plesati ispred oltara kao da žele navijestiti Isusovo uskrsnuće. Opojni mirisi bijelih ljiljana i karanfila ispunjavaju svaki kutak crkve.
Gledam u oltar zadubljena u svoje misli, gledam cijenu svog otkupljenja, kao i cijenu otkupljenja čovječanstva.
Raspeti plaća cijenu za čovječanstvo još u Getsemanskom vrtu, kada se zbog svake duše znoji krvavim znojem. I svaka ona kaplja krvi biva prolivena za svaki naš počinjeni grijeh. Mrmljanje. Ogovaranje. Spletke. Klevete. Podlosti. Laži. Krađe. Ubojstva. Bijes. Nepravdu. Ruganje. Srdžbu. Psovke. Nepoštivanje. Gorčinu. Mržnju. Gatanje. Proklinjanje. Nemoral…
Svaka kaplja Isusove krvi prekrila je svaku trunku Zla na ovome svijetu i ostavila iza sebe Ljubav… koja nas čeka u Svetohraništu.
Idi k Isusu. On te ljubi i čeka želeći ti udijeliti mnoge milosti. On je na oltaru okružen anđelima koji Mu se klanjanju i mole. Napravit će mjesta i za Tebe, a Ti im se pridruži i čini ono što oni čine. (Sv. Marija Josipa Rossello)
Do mene sjeda jedan dječačić koji svojim sitnim smeđim očima gleda u mene i neprestano mi se smješka. Pogled mu je zaokupila jedna slika Gospodinova raspeća što sam je imala u svom otvorenom molitveniku. Neprestano ju je gledao, a najsretniji postade kada sam mu dala svoj molitvenik da pogleda sliku. Listao ga je pobožno i s divljenjem, dok su slike kao sjene bljeskale u njegovim nevinim očima. Do njega je sjedila jedna starica kroz čije su ruke klizila zrnca krunice.
Dječačić je pogledavao u središnji oltar, te u sliku iz mog molitvenika. Vraćajući mi molitvenik, prišao je svojoj baki:
-Bako? Zašto je ovaj čovjek tužan? –upitao je dječačić pokazujući na Raspetoga.
-Unučiću, to je Isus! On nije tužan, nego je sretan jer je umro na križu kako bi ti živio! –pogladila ga je baka po glavi, dok je dječak promatrao križ na njenoj krunici.
-To je Isus? –zapita maleni.
-Da, mili, to je Isus i on te voli više nego itko na ovome svijetu! –poučavala ga je baka.
-Voli me više i od tebe, bako? Kako je to moguće? –zbunio se maleni.
-To malo ljudi shvati… –baka se zamislila.
Maleni je vrtio križ u ruci i šapnuo baki:
-Ako me on tako jako voli, onda ću ga poljubiti tako da mu bude lakše!
Bio je to dirljiv prizor iz kojega svatko od nas može izvući pouku. Često puta se bojimo biti djeca. Razlozi su mnogi. I onda stavljamo maske na lica kako bi prikrili prave osjećaje. Sami sebe zavaravamo, kako smo odrasli, a žudimo za dječjom iskrenošću i vedrinom. Zašto ne bismo bili poput djece i poljubili Isusa? To je najmanje što možemo učiniti za Njega, jer On je razlog zbog čega naš život nema kraja, nego završava tamo gdje je i počeo –u vječnosti.
Svi mi ponekad zaboravljamo koliko je strašno bilo Isusovo trpljenje u Getsemanskom vrtu.
Blagoslovljen budi, Isuse, koji si u onoj tamnoj noći uzeo na sebe teret svih naših smrtnih grijeha te dao potpunu zadovoljštinu za njih, rasvijetli naša srca uskrsnim svjetlom da se pokajemo nad svojim grijesima!
Blagoslovljena bila Tvoja patnja kao i smrtna borba u onoj crnoj noći izdaje i najgorčih duševnih tjeskoba! Ne dopusti Gospodine da zaboravim na Tvoju tešku borbu i da se uvijek sjetim kako si je pobjedonosno izdržao!
I koliko se god činilo kako je Isus ostao sasvim sam, Bog mu je poslao anđela da ga utješi kako bi mogao do kraja izvršiti svoje poslanje. Ljudskom je umu nemoguće shvatiti kako bi samo jedna kaplja Predragocjene Krvi Kristove bila dovoljna za cijeli svijet. Jedna kap Krvi Kristove spasila bi mnoštvo duša jer ona je kap Božjeg milosrđa, kap Božje ljubavi, samo kad bi to ljudi htjeli.
I upravo je sisačka katedralna crkva posvećena Uzvišenju Svetog Križa, rijeci Božjeg milosrđa koja se spušta na svakog od nas. I katedralna crkva nije posvećena samo Svetom Križu, nego i DEO OPTIME ET IN CRUCE FILIO. Ljubav je pobijedila Smrt, u znaku poniznog križa, i na umu uvijek imajmo riječi sv. Mateja: Ovaj će znak križa biti na nebu, kad Gospodin dođe suditi!
Ponekad zaboravim da sam tu za druge. Zaboravim da za druge trebam moliti, da moje odricanje s ljubavlju za druge uvijek donosi plod. Kad mi nije lako i kad me snađu razne nevolje, zaboravim da je Bog taj koji je uvijek uz mene i koji sve uvijek na dobro izvodi, a na meni je da samo vjerujem, uzdam se i trudim svaki dan živjeti ono što nas uči. I da, ne trebam očekivati baš ništa zauzvrat, već da strpljivo trebam podnositi sve što me snađe, a Bog je taj koji će dati utjehu… Zaboravljam to ponekad…
A ti? Zar si zaboravio da je Ljubav raspeta na Golgoti, da Njegov križ stoji za cijeli svijet? Kome ti pripadaš? Razmišljaš li o riječima sv. Dizme, ili o riječima onog drugog razbojnika? Možda ćeš ga odbaciti poput prolaznika: Ako si sin Božji, siđi s križa!, ili ćeš se kao glavari svećenički s književnicima i starješinama umišljeno uzdizati govoreći: Druge je spasio, a sam sebe ne može spasiti!?
Razumiješ li riječi koje je Isus uputio Ivanu: Evo ti majke! ?Je li i ona tvoja Majka?
Jesi li je i ti uzeo u svoju kuću kao Ivan?
Amalka Herceg
