Sjeti se čovječe se da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!
Počela je još jedna Korizma. Tužnija od svih koje smo u našoj župi imali. Tek dan pred Čistu srijedu na posljednji pokoj ispratili smo Nikolu Brnadu. Čovjeka, vjernika, sina, supruga, oca, brata, vojnika i prijatelja. Onoga Nikolu koji je nasmijanoga lica pozdravljao svakoga od nas. Kako pisati o tome, dok mi pred očima lebde slike Nikolina mrtvoga tijela. Bolom izobličena lica njegove supruge i kćeri, koje je toliko volio. Sestara u nijemom jauku. Majke i oca koji se pod teretom bola savijaju do crne zemlje. Svako oko je zamagljeno suzom i dok pjevamo psalam osjećam kako me glas izdaje. Slijedi govor za govorom, a drhtave glasove svećenika, prijatelja, župljana raznosi topli vjetar brežuljcima na kojima počivaju naši mrtvi. Pozdravljamo se sa čovjekom koji je u tako malo godina zemaljskog života ostavio toliko puno traga u životima ljudi koji su ga okruživali i koje je susretao.
Ne mogu, a da ne usporedim ovu muku i smrt, sa onom o kojoj ovih dana intenzivno promišljam. Dok gledam Nikolinu majku kako zaziva i miluje mrtvo tijelo svoga jedinog sina, ne mogu a da ne vidim Mariju dok na koljenima pred križem na kojem je razapeto tijelo njezinoga Sina, krši ruke i moli za milost. Milost za život svoga Jedinorođenca. I jednoj i drugoj mačevi boli probadaju srce. Trenutak je to u kojemu, u duhu potpuno spoznajem bol Majke.
U dostojanstvenoj tišini, tek uz stihove psalma i molitvu krunice kolona svih koji su se došli još jednom pozdraviti sa Nikolom, upućuje se do njegovog posljednjeg prebivalište. Još pokoja riječ, molitva, jecaj koji se otrgnuo od grudi. Zrakom se prolamaju zvuci ispaljenih počasnih plotuna Hrvatske vojske koja na taj način iskazuje poštovanje i zahvalnost za svu ljubav koju je Nikola nosio u svome srcu za svoje dvije domovine. Pogled mi pada na našega župnika Josipa. Promatram bol na njegovom licu i razmišljam kako u tim trenucima on ne sahranjuje samo jednog svoga župljanina, nego svoga bliskog prijatelja sa kojim je dijelio dobro i zlo, sa kojim je planirao i dogovarao sve vezano uz izgradnju župne crkve i život naše župe, prijatelja kojeg je toliko volio.
Vraćamo se u crkvu. Naš zbor zauzima svoje mjesto. Promatram sliku križnoga puta na kojoj je prikaz Isusovog suđenja. Stoji pred svojim sucima miran, dostojanstven, tih, a potpuno nevin. Temeljna ljudska potreba je biti prihvaćen i voljen. No, primjer koji gledam pred sobom sve je samo ne to. Gdje leži korijen ljudskoga zla i da li ga je uopće moguće iskorijeniti? Kako potpuno iščistiti to ljudsko, izdajničko srce od svih opačina zbog kojih ljudi povrjeđuju jedni druge?
Polako mi se razbistravaju misli zamagljene neshvaćanjem, neprihvaćanjem i tugom zbog Nikoline prerane smrti. Iz te magle izvire spoznaja da je upravo ta jedna smrt bila otkupljenje za ovu drugu smrt. Isusova smrt bila je otkupljenje za Nikolin spas. I Nikola je to znao. Svakodnevni dolasci na svetu misu, ispovijed, pričest, vjera i ufanje bili su sastavni dio njegova života. I koliko god to nama bilo teško prihvatiti, svojim življenjem vjere Nikola je otišao spreman u susret Onome koga je toliko ljubio. Kristu koji je pretrpio nepojmljive tjelesne muke, uvrede, boli… upravo zato da bi jednoga dana svi koji u Njega vjeruju po Njemu stigli u vječnu, nebesku domovinu. Kroz život kakav je Nikola živio pripravljamo sebi put, jedini ispravni put, ali i jedini ispravni način na koji svoja srca čuvamo čistima i slobodnima od grijeha i zala koja su Krista na križ otjerala.
Krist je taj put, istina i život kojim nam je kročiti. I Nikola je to znao i tako je živio. Otud osmijeh za svakoga. Srce za siromaha i nevoljnika u Caritasu. Uho za prijatelja i znanca. Ljubav za svoju Josipu i njihove četiri kćeri.
Dok na taj način promišljam nestaje te tuge i nerazumijevanja. Posvješćujem si da je srce koje je Nikolu izdalo, sahranjeno sa njegovim ostacima, a da je ono pravo srce koje je ljubilo Isusa Krista, sada u zajedništvu sa Njim na mjestu gdje više nema boli, patnje, muke i žalosti.
Silna tuga koja obavija njegovu obitelj samo je pokazatelj koliko im je Nikola značio za života. Snaga, oslonac, pokretač, zaštitnik… Sve je to on bio za svoju Josipu i njihove kćeri. No, on je to i dalje. Samo sada bliži Gospodinu kojega može moliti za zaštitu i dobrobit svoje zemaljske obitelji. Proći će još vremena dok bol zbog gubitka barem malo ne umine. I ne treba ga požurivati. Treba pustiti da vrijeme čini svoje, a Gospodina moliti da u tom vremenu kročimo jedino putem koji će nas održati u Njegovoj blizini. Uvijek na umu imajući da smo prah i da ćemo se u prah pretvoriti.
Tekst pripremila
Ljiljana Dolenec
