Danas, na početku Korizmenog vremena koje je predamnom, razmišljam o tome koliko sam duhovno spremna promišljati, ponirati u dubine svoje duše, rasti u vjeri. Jesam li uopće dostojna i dovoljno hrabra spominjati se muke Kristove proizišle iz beskrajne i neizmjerne ljubavi prema meni?
Posuti se pepelom čini mi se tako ispravnim, tako neophodno potrebnim. Pognuti glavu i uz riječi svećenika: „Čovječe sjeti se da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.“, ponovno pojmiti svoju malenost, grešnost, tvrdoću srca, ali i prečesto tako mlaku vjeru, sebičnost, samoljublje.
No, usprkos svega, svih mojih manjkavosti i grijeha, Ti Isuse krećeš put Golgote pomiren sa Ocem i voljom Njegovom, potpuno spreman podnijeti najveću žrtvu. Dati svoj život za mene, nedostojnu jednoga Tvoga pogleda.
O, Spasitelju, pitam se čime sam zaslužila Tvoju ljubav? Kako pojmiti toliku veličinu ljubavi i dobrote kakva je Tvoja? Kako ovim svojim malenim, ograničenim srcem pojmiti veličinu takve žrtve?
Pa, ipak, Ti me ljubiš, Ti me trebaš, Ti me zoveš! Ti si me upisao u dlan svoje ruke, nazvao me imenom i dao da se rodim u ljudskoj obitelji. Stvorivši me na svoju sliku, pokazao si mi koliko me ljubiš. Neponovljiva i jedinstvena sam osoba, jer si me Ti stvorio tako čudesno, jer si sebe upisao u mene.
I za to Ti hvala!
Hvala Ti na svakoj kapi znoja, kojega si prolio u Getsemanskom vrtu, moleći svoga Oca u strahu i agoniji smrtne opasnosti: „Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ova čaša (Mt 26, 39). I bio je znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju (Lk 22,44).“
Hvala Ti na svakoj kapi Tvoje predragocjene Krvi koju si prolio za nas i za oproštenje naših grijeha, dok su razapinjali Tvoje sveto Tijelo na Križ srama, boli, poniženja, ali ponajprije Križ otkupljenja! „Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.“ (Iv 19, 33-34)
I dok našim Crkvama budu odzvanjale riječi pjesme: „Ja se kajem, Bože mili…“ milostivo otvori stanice naših duša, naša srca, misli, osjećaje da zaista iskreno možemo zavapiti: Ja se kajem! Otvori nam oči spoznaje da si istinski možemo posvijestiti Tvoju veliku ljubav i žrtvu, a našu malenost i grešnost. I da i mi, slijedeći Tvoj primjer, jednoga dana bez ikakvog straha izgovorimo riječi pouzdanja, koje si ti izgovorio u zadnjem času svoga života: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“ (Lk 23, 46).
Milostiv budi, oprosti nam Gospodine!
Milostiv budi, usliši nas Gospodine!
Tekst pripremila
Ljiljana Dolenec
